Pišem ti iz svijeta koji svakim danom sve manje liči na onaj u kojem smo odrasli. Svijet u kojem su riječi poput sloboda, pravda, istina i normalnost svedene na birokratske fraze, izokrenute do neprepoznatljivosti. Zapadna civilizacija, nekada simbol napretka, ljudskih prava i inovacija, danas izgleda kao pacijent na aparatima – politički, moralno, kulturno i ekonomski. I da stvar bude gora, ono što ga uništava nije spoljašnji neprijatelj, već unutrašnja sabotaža.

Ideološko samoubistvo: kad istina postane zločin

Zapad je zarobljen ideološkom tiranijom koja ne trpi neslaganje. Umjesto slobode govora, imamo govor mržnje koji se koristi kao batina protiv svih koji se usude reći ono što je nekad bilo očigledno. Umjesto dijaloga – cenzura. Umjesto nauke – ideološki dogmatizam. Umjesto pluralizma – jednoumlje obavijeno duginim zastavama i ESG direktivama. Nije više važno šta je istina – važno je šta je politički prihvatljivo.

Zamislimo civilizaciju koja se srami sopstvene istorije, briše spomenike, prepravlja knjige i uči djecu da su biološke razlike stvar “socijalnog konstrukta”. To nije napredak. To je ideološka dekonstrukcija – samourušenje temelja na kojima je civilizacija stajala vijekovima.

Vakcinisanje kao sredstvo kontrole

Pandemija je bila ogledalo – ne medicine, već kontrole. Masovna vakcinacija nije bila samo zdravstvena mjera, već društveni eksperiment. Ljudi su ucjenjivani – posao za dozu, putovanje za QR kod, normalan život za digitalnu potvrdu. Onaj ko nije pristao – bio je izolovan, demonizovan, izopšten iz društva. Ako je zdrav čovjek bez simptoma proglašen prijetnjom – zapitajmo se u kakvom društvu živimo?

Zapad je, paradoksalno, iskoristio nauku da suspenduje nauku. Umjesto dijaloga, nametnuta je jedina istina. Umjesto slobodne odluke – prisila i strah. Umjesto odgovornosti – pokornost. Tako se ne gradi zdravije društvo. Tako se gradi sistem koji u ljudima više ne vidi individue, već potrošni materijal.

Izolacija: socijalna distanca kao priprema za digitalni zatvor

Zatvaranja, zabrane okupljanja, zabrane disanja bez maske… nisu nestali – samo su prešli u novu fazu. Socijalna distanca više nije samo mjera, već postaje pravilo ponašanja. Ljudi su otuđeni, odvojeni jedni od drugih, zatrpani ekranima, bez istinskih kontakata. Djeca više ne znaju šta znači igra u dvorištu. Ljubav se mjeri “lajkovima”, a prijateljstvo notifikacijama.

To nije slučajnost. Izolovan čovjek je slab. On ne postavlja pitanja. On ne pruža otpor. On prihvata sve što mu se servira – jer nema zajednicu koja bi mu rekla: “Čekaj, ovo nije normalno.”

Ukidanje keša: kraj slobodne ekonomije

Ukidanje gotovine je možda i posljednji čavao u kovčeg zapadne slobode. Novac je osnovni alat slobodnog čovjeka. Gotovina je anonima, nezavisna, neposredna. Kad ti ukinu keš – oni ti ukidaju pravo da trošiš svoj novac kako želiš. Sve postaje nadgledano, praćeno, kontrolisano. Nemaš QR kod – nema kupovine. Nisi poslušan – novčanik ti je blokiran.

To nije budućnost. To je sadašnjost koja se već testira u Kanadi, u Švedskoj, u Briselu. Uvođenje digitalnog eura, CBDC-a, zeleni pasoši, digitalni ID – sve vodi ka istom cilju: potpuna finansijska kontrola pod plaštom “sigurnosti” i “efikasnosti”.

Zapad: od svetionika slobode do zatvora modernog doba

Nekad je Zapad branio slobodu. Danas je njen najveći neprijatelj. I što je najstrašnije – ovaj proces samouništenja ne dolazi iz nesvjesnosti, već iz planiranog inženjeringa. Inženjeringa društva, identiteta, ekonomije i duha.

U ime “napretka”, sve što je bilo zdravo – proglašeno je nazadnim. Sve što je bilo prirodno – sada je “problematično”. Porodica je “patrijarhalna relikvija”. Nacija je “opasna ideologija”. Religija je “zastario mit”. Keš je “zagađujući papir”. Sloboda je “prijetnja kolektivu”.

Zaključak: vrijeme je za buđenje

Kraj zapadnjačke civilizacije nije nešto što će doći – on se već dešava. Ali to ne znači da kraj mora biti konačan. Jer kraj jednog sistema je i početak novog. Ako prepoznamo šta se dešava, ako odbijemo da budemo poslušni robovi ideologija, QR kodova i digitalnih lanaca, možemo izgraditi novi svijet – slobodniji, iskreniji, humaniji.

Ali za to je potrebno prvo postaviti jedno pitanje: Da li ćemo biti posljednja generacija slobodnih ljudi ili prva generacija digitalnih robova?

Izbor je još uvijek naš. Ali ne još zadugo.