Nekada su ljudi prelazili kilometre da bi došli do jedne knjige, čekali dane na novine ili slušali radio da bi čuli vijesti iz svijeta. Danas, gotovo svaka informacija nalazi se na nekoliko klikova od nas. I upravo tu leži jedna od najvećih ironija savremenog doba: što su informacije dostupnije, to je veći stepen digitalne nepismenosti.

Digitalna nepismenost danas ne znači da neko ne zna upaliti računar ili koristiti mobilni telefon. Naprotiv, većina ljudi savršeno zna skrolati, lajkovati, komentarisati i dijeliti sadržaj. Problem nastaje onda kada se od korisnika traži nešto više od puke potrošnje – razumijevanje, provjera, kontekst i kritičko razmišljanje. Tu se cijela konstrukcija ruši.

Pitanje koje se prirodno nameće glasi: zašto je to tako? Kako je moguće da u vremenu neograničenog pristupa znanju imamo društvo koje sve teže razlikuje činjenicu od mišljenja, informaciju od manipulacije, istinu od narativa?

Jedan od ključnih razloga leži u brzini. Današnji digitalni svijet ne nagrađuje tačnost, već brzinu reakcije. Nagrađuje emociju, ne razum. Algoritmi društvenih mreža ne pitaju da li je nešto istinito, već da li izaziva reakciju. Ljutnja, strah, šok i podjela prodaju se daleko bolje od smirene analize. U takvom okruženju korisnik se vremenom trenira da reaguje instinktivno, a ne razumno.

Drugi problem je iluzija znanja. Činjenica da je informacija dostupna stvara lažni osjećaj da je ona i usvojena. Ljudi često brkaju čitanje naslova sa razumijevanjem teme. Površno znanje zamjenjuje dubinsko učenje, a samopouzdanje raste obrnuto proporcionalno stvarnom razumijevanju. Što manje znaš, to si često sigurniji da si u pravu.

Treći razlog je sistemsko zanemarivanje edukacije o digitalnoj pismenosti. Škole uče djecu kako da koriste tehnologiju, ali ih rijetko uče kako da misle uz pomoć tehnologije. Ne uči se kako provjeriti izvor, kako prepoznati manipulaciju, kako razlikovati činjenicu od interpretacije. Bez tih alata, pojedinac postaje lak plijen za narative, propagandu i ciljano oblikovanje mišljenja.

Poseban problem predstavlja autoritet ekrana. Sve što se pojavi na ekranu, pogotovo ako dolazi sa „zapada“, iz velikih medija ili poznatih platformi, automatski dobija oreol istine. Kritičko pitanje se rijetko postavlja, a sopstveno mišljenje se potiskuje. Tako se vremenom gubi intelektualni suverenitet pojedinca.

Digitalna nepismenost se dodatno produbljuje kroz komfor. Lakše je prihvatiti gotov stav nego uložiti vrijeme u razmišljanje. Lakše je podijeliti tuđe mišljenje nego izgraditi svoje. Lakše je biti dio mase nego stajati sam iza sopstvenog zaključka. I upravo tu nastaje kolektivni problem – društvo koje ne razmišlja, već reaguje.

Najponižavajuća činjenica u svemu ovome jeste da alat za izlaz već imamo. Znanje je dostupno. Izvori su dostupni. Kontrargumenti postoje. Ali bez volje da se misli, bez discipline da se uči i bez hrabrosti da se preispita vlastiti stav, sav taj potencijal ostaje neiskorišten.

Digitalna pismenost nije tehničko pitanje, već pitanje svijesti. Ona počinje onda kada čovjek prestane biti pasivni konzument i postane aktivni mislilac. Kada shvati da ekran nije autoritet, da algoritam nije istina i da većina vrlo često griješi.

Ako želimo izaći iz ovog stanja, rješenje nije u zabrani tehnologije, već u njenom razumijevanju. U učenju kako da koristimo informacije, a ne da one koriste nas. U vraćanju odgovornosti pojedincu za vlastito mišljenje.

Jer bez toga, u svijetu prepunom informacija, ostajemo paradoksalno – nepismeni.

Petar Miljić