Ako znaš uključiti telefon, instalirati aplikaciju, poslati poruku ili objaviti sadržaj na društvenim mrežama, društvo te automatski svrstava u „digitalno pismene“. Međutim, upravo tu počinje problem. Prava digitalna pismenost nema veze sa pritiskanjem dugmadi, već sa razumijevanjem onoga što se nalazi iza ekrana.

U savremenom svijetu živimo okruženi informacijama. One dolaze sa svih strana, neprekidno, bez pauze. Vijesti, komentari, analize, „stručna mišljenja“, naslovi koji vrište, snimci koji bude emocije. I u toj buci, većina ljudi ne bira informacije – informacije biraju njih. Algoritmi odlučuju šta ćeš vidjeti, kojim redoslijedom i sa kojim emotivnim nabojem. Ako toga nisi svjestan, već si izgubio prvu bitku.

Digitalna nepismenost se ne ogleda u neznanju, već u nesvjesnosti. Čovjek može imati završen fakultet, godine iskustva i bogat rječnik, a da istovremeno bude potpuno digitalno nepismen. Zašto? Zato što ne postavlja pitanja. Ne pita ko je autor, s kojim ciljem je sadržaj napravljen, ko od toga ima korist i šta je izostavljeno iz priče. Takav korisnik postaje idealan potrošač narativa.

Jedan od ključnih problema je gubitak konteksta. Digitalni sadržaj se konzumira fragmentirano. Naslov bez teksta. Isječak bez cjeline. Rečenica izvučena iz intervjua. Slika bez objašnjenja. U takvom sistemu istina ne nestaje – ona se rastavlja na dijelove dok više ne liči na sebe. A ljudi, naviknuti na brzinu, rijetko traže cjelinu.

Posebno opasna pojava je emocionalna manipulacija. Strah, bijes, podjela, osjećaj ugroženosti – to su emocije koje algoritmi najviše vole. Što je reakcija jača, to je sadržaj „uspješniji“. Razum, smirenost i analiza nemaju istu tržišnu vrijednost. Tako se stvara okruženje u kojem se ne nagrađuje istina, već reakcija.

Digitalna pismenost podrazumijeva sposobnost da se zastane. Da se ne reaguje odmah. Da se informacija provjeri iz više izvora. Da se napravi razlika između činjenice i interpretacije. Da se razumije da viralnost nije dokaz tačnosti, niti da broj lajkova predstavlja istinu. To je vještina koja se ne uči sama od sebe – ona se gradi svjesno.

Veliki problem savremenog društva je i iluzija lične informisanosti. Ljudi često vjeruju da su „u toku“ jer su cijeli dan na mrežama. U stvarnosti, često su samo izloženi ponavljanju istih stavova, upakovanih u različite forme. To stvara informacione balone u kojima se čuje samo ono što potvrđuje postojeće mišljenje. Sve drugo se doživljava kao napad ili dezinformacija.

Digitalna (ne)pismenost je zato i pitanje slobode. Onaj ko ne zna da razmišlja u digitalnom prostoru, vrlo lako postaje vođen. Njegovi stavovi, strahovi i uvjerenja mogu se oblikovati bez njegovog znanja. Ne silom, ne cenzurom, već pažljivo biranim sadržajem.

Rješenje ne leži u gašenju tehnologije niti u povratku „starim vremenima“. Rješenje leži u obrazovanju koje razvija kritičko mišljenje. U razgovorima koji podstiču pitanja, a ne poslušnost. U ličnoj odgovornosti da se ne dijeli ono što se ne razumije i da se ne zastupa ono što se nije provjerilo.

Digitalna pismenost je danas osnovna životna vještina. Ona određuje da li ćeš biti korisnik tehnologije ili njen proizvod. Da li ćeš misliti svojom glavom ili ponavljati tuđe zaključke. U svijetu prepunom informacija, sposobnost da razlučiš suštinu od buke postaje najvrijednije znanje koje čovjek može imati.

I dok god to ne shvatimo, živjećemo u paradoksu: nikada informisaniji, a nikada zbunjeniji.

Ako te zanimaju ovakvi tekstovi, moji pogledi na svijet i finansije, možeš me zapratiti na kriptoentuzijasti.io.

Petar Miljić