Ko bi se usudio reći da djeca ne treba da budu zaštićena od nasilja, manipulacije, ovisnosti, pornografije, pritiska društvenih mreža i svega onoga što digitalni svijet nosi sa sobom. Upravo zato je ova tema savršeno upakovana. Jer kada se nešto proda pod etiketom „zaštite djece“, racionalna rasprava prestaje, a emocija preuzima komandu. I baš tu počinje problem.

Ono o čemu danas govorimo nema veze sa brigom za djecu, već sa izgradnjom infrastrukture potpune digitalne kontrole. Djeca su samo ulazna tačka. Najlakši prolaz. Najtiša vrata kroz koja se uvodi sistem koji će sutra obuhvatiti sve nas.

Priča o starosnoj verifikaciji na internetu, o ograničavanju društvenih mreža, o „mini digitalnim novčanicima za mlade“, naizgled djeluje bezazleno. Čak moderno. Nekada su djeca nosila novčanik oko vrata sa bus-kartom ili sitnišem, danas im se nudi aplikacija. Ali ta aplikacija nije igračka. Ona je tehnički identična budućoj digitalnoj EU-ID novčanici. I to nije slučajnost. To je plan.

Ovdje se radi o sistemskom uvođenju digitalnog identiteta kroz generacije koje su odrasle sa ekranom u ruci i za koje je sve digitalno „normalno“. Dijete koje danas dobije mini-wallet, sutra neće postavljati pitanja. Za deset godina, kada ta djeca budu odrasli ljudi, digitalna identifikacija biće nešto što je „uvijek postojalo“. Bez rasprave. Bez otpora. Bez izbora.

To je suština Agende 2030 – ne nasilna promjena, nego tiha normalizacija.

Digitalni ID-wallet se predstavlja kao praktično rješenje. U jednoj aplikaciji lična karta, vozačka dozvola, zdravstveni podaci, bankovni pristup. Autentifikacija bez papira, bez čekanja, bez komplikacija. Sve brzo, jednostavno i „sigurno“. Planirano je da do 2027. godine bude uveden u svim državama Evropske unije. Ono što se ne govori jeste cijena te „praktičnosti“.

Jer sistem funkcioniše po obrnutom principu. Svi su tretirani kao maloljetni dok ne dokažu suprotno. Želiš koristiti društvene mreže – dokaži ko si. Hoćeš gledati sadržaj – identifikuj se. Hoćeš komentarisati, dijeliti, komunicirati – digitalni ID. Dobrovoljno? Samo dok ne postane obavezno. Isto kao što su nekada „dobrovoljne“ mjere preko noći postale uslov za normalan život.

Njemačka već otvoreno govori o starosnim granicama za društvene mreže. Argumenti su poznati i djelimično tačni. Psihički problemi kod mladih rastu. Ovisnost o ekranima je realna. Sajber-nasilje postoji. Ali pitanje nije da li problem postoji, već kako se „rješenje“ sprovodi. A rješenje koje se nudi vodi direktno u digitalnu identifikaciju svakog korisnika interneta. To nije zaštita. To je trojanski konj.

Isti obrazac vidimo širom svijeta. Australija, Belgija, Velika Britanija. Svuda isti narativ, isti rokovi, ista rješenja. U Vijetnamu je u jednom danu ugašeno 85 miliona bankovnih računa ljudima koji nisu imali ili nisu željeli digitalni identitet. Preko noći. Bez rasprave. Bez izbora. U Velikoj Britaniji se digitalna ID vezuje za pravo na rad. Nema ID – nema posla. Tako jednostavno.

Istovremeno se gradi finansijska nadzorna infrastruktura. U Frankfurtu počinje rad AMLA – Anti-Money Laundering Authority. Na papiru borba protiv pranja novca. U praksi centralni nadzor nad imovinom 450 miliona ljudi. Bankovni računi, nekretnine, umjetnine, dragocjenosti. Sve u jedinstvenom digitalnom registru. Uz vještačku inteligenciju, nadzor u realnom vremenu i automatizovane prijave „sumnjivog ponašanja“.

Digitalni identitet postaje ključ za sve. Finansije, zdravstvo, komunikaciju, putovanja, rad, potrošnju. A kada se poveže sa digitalnim novcem centralne banke, krug se zatvara. Računi se mogu zamrznuti. Transakcije blokirati. Pristup ograničiti. Ne zbog kriminala, nego zbog „pogrešnog ponašanja“. Pogrešno mišljenje. Pogrešan protest. Pogrešna potrošnja. Sve je tehnički moguće. I sve se već gradi.

Sve to se, naravno, prodaje pod istim izgovorom – bezbjednost, borba protiv kriminala, zaštita djece.

I dok se digitalni zidovi podižu, jedan element i dalje stoji van sistema. Fizičko srebro. Neumreženo. Nevidljivo. Anonimno. Ne može se pratiti ako ga držiš u ruci. Ne može se blokirati. Ne može se isključiti jednim klikom. Upravo zato postaje problem.

Globalna nestašica srebra nije slučajna. Kina zaustavlja izvoz. Industrija ga upija u ogromnim količinama. Cijena eksplodira. Dostupnost nestaje. Izlazi se zatvaraju prije nego što većina ljudi shvati da im uopšte trebaju.

Jer sistem digitalne kontrole može funkcionisati samo ako nema alternative. Gotovina mora nestati. Anonimna razmjena mora nestati. Fizička imovina mora postati nedostupna ili preskupa. Samo tada je kontrola potpuna.

Ono što danas gledamo nije teorija. To je proces. Najveći nadzorni sistem u istoriji čovječanstva gradi se pred našim očima. Tiho. Postepeno. U ime djece.

Zato pravo pitanje nije da li treba štititi djecu. Naravno da treba. Pravo pitanje je: ko ih štiti – i od koga. Jer društvo koje odustane od slobode u ime „zaštite“, na kraju izgubi i jedno i drugo.

Vrijeme nije na našoj strani. Sat otkucava. Izbor još postoji, ali se brzo sužava. Pitanje je samo – da li ga vidiš na vrijeme.

Ako te zanimaju ovakvi tekstovi, moji pogledi na svijet i finansije, možeš me zapratiti na kriptoentuzijasti.io.

Petar Miljić