Ali zašto je to tako? Zašto ljudi često više vole slušati laž nego istinu? I zašto je iskrenost ponekad toliko skupa da može da te košta prijatelja, porodice, pa čak i pozicije u društvu?

Iskrenost – težak put samostalnosti

Iskren čovjek kaže ono što misli, ne razmišljajući o tome kako će ga drugi doživjeti. On nema potrebu da se dodvorava, da prilagođava istinu trenutku ili publici. Takav stav često izaziva nelagodu kod drugih, jer istina zna biti bolna. Ljudi su skloni da bježe od onoga što ih suočava sa sopstvenim slabostima, zabludama i lažima u kojima žive. Zato iskren čovjek, koji ne zna (ili ne želi) da igra društvene igre, ostaje često sam.

Nije da mu ne trebaju ljudi – ali mu trebaju oni koji cijene autentičnost, ne oni koji žele lažne komplimente i potvrdu svojih iluzija. Takvih ljudi je malo. Većina traži udobnost u riječima koje ih ne uznemiruju. Zato se iskreni ljudi često nalaze u manjem krugu onih koji ih zaista razumiju.

Laž – put do društvene prihvaćenosti

Lažov govori ono što svi žele da čuju. Njegova snaga nije u istini, nego u umijeću da ugodi, da prilagodi priču potrebama drugih. Takvi ljudi su omiljeni, jer ih društvo doživljava kao ugodne, prilagodljive i “pozitivne”.

U današnjem vremenu, gdje su imidž i percepcija važniji od suštine, laž je često unosnija od istine. Pogledajmo društvene mreže – većina ljudi ne objavljuje stvarnost, nego filtriranu verziju svog života. Laž, bilo kroz pretjerivanje, uljepšavanje ili prikrivanje mana, postala je pravilo igre. Iskrenost, s druge strane, može da znači gubitak podrške i simpatija.

Lažov nije nužno zlonamjeran, ali je vješt manipulator. On zna šta treba reći da bi stekao prijatelje, da bi ga voljeli, da bi bio prihvaćen. Uvijek ima lijepu riječ, zna kako da pohvali, kako da se dodvori. Ali problem sa laži je taj što, kad jednom postane osnova odnosa, taj odnos nema stvarnu vrijednost. On je krhak i nestabilan, jer nije izgrađen na istini.

Ko na kraju pobjeđuje?

Iako lažov može da izgleda kao pobjednik – s mnogo prijatelja, poznanstava i prilika – istina je da njegov svijet počiva na krhkoj konstrukciji. Prijatelji koji ga vole zbog laži nisu pravi prijatelji. Popularnost stečena kroz laskanje nije autentična. A kad jednom istina ispliva, gubi sve.

Iskren čovjek, iako često sam, u konačnici ima nešto što lažov nikada neće imati – mir sa sobom. Njegovi prijatelji su rijetki, ali stvarni. Njegov život možda nije lak, ali je istinit. Na duge staze, onaj ko govori istinu izgrađuje temelje na kojima se može graditi nešto trajno.

Lažov živi u svijetu od kartona. Sve izgleda lijepo, ali je nestabilno. Čim dođe prvi vjetar istine, sve se ruši.

Zato je uvijek bolje biti iskren i imati malo pravih ljudi uz sebe, nego biti lažov okružen gomilom lažnih prijatelja. Na kraju, ono što vrijedi nije broj ljudi koji su oko tebe, nego njihova stvarna vrijednost. A iskrenost je jedini način da se otkriju oni koji su zaista vrijedni.