Kriptovalute poput Bitcoina nastale su kao odgovor na nepovjerenje u središnje financijske institucije i želju za financijskom slobodom pojedinca. S druge strane, CBDC-i (digitalne valute središnjih banaka) predstavljaju pokušaj vlada i banaka da digitaliziraju nacionalne valute, ali uz zadržavanje kontrole. U nastavku istražujemo ključne točke ovog sukoba filozofija – od povijesnog okvira nastanka kripta, preko pitanja suverenosti nad novcem, do tokenizacije imovine, programabilnog novca i primjera iz stvarnog života.

Povijesni okvir

Još od davnina, novac je središnji element društva – od školjki i zlata do papira i digitalnih zapisa. Moderni financijski sustav oslanja se na središnje banke i države koje izdaju fiat valute (poput dolara ili eura). Međutim, povjerenje u taj sustav poljuljano je nakon financijske krize 2008. godine, kada su vlade spašavale posrnule banke novcem poreznih obveznika. U siječnju 2009., kao direktna reakcija na takav razvoj događaja, u prvom bloku Bitcoina pojavila se poruka: “The Times 03/Jan/2009 Chancellor on brink of second bailout for banks”. Ova “skrivena” poruka osnivača Bitcoina, Satoshija Nakamota, simbolično je ukazala na motivaciju iza Bitcoina – stvaranje alternativnog financijskog sustava neovisnog o bankarskim spašavanjima i političkim odlukama.

Bitcoin je tako postao prva decentralizirana digitalna valuta, pokrenuta blockchain tehnologijom. U ranim godinama bio je eksperiment, no brzo je stekao zagovornike koji su cijenili neovisnost od banaka i vlada. Do danas je izdano (izrudareno) oko 19 milijuna od maksimalno 21 milijun Bitcoina, koliko će ih ikad postojati. Ta ograničena ponuda dio je koda i nikakva banka ili vlada je ne može promijeniti. U svijetu gdje središnje banke mogu tiskati novac po volji, što često dovodi do inflacije, Bitcoin je postao poznat kao “digitalno zlato” – vrijednost kojoj se ljudi okreću kako bi zaštitili imovinu od gubitka kupovne moći.

Nasuprot tome, u posljednjih nekoliko godina središnje banke širom svijeta ubrzano razvijaju CBDC-e. Dok je u svibnju 2020. samo 35 država istraživalo digitalne valute središnje banke, do početka 2025. taj broj skočio je na 134 zemlje (što pokriva 98% globalnog BDP-a). Neke zemlje već su lansirale vlastite digitalne valute – na primjer, e-Naira u Nigeriji ili Sand Dollar na Bahamima – dok velike ekonomije poput EU aktivno rade na digitalnom euru, a Kina je odmakla s pilot-projektom digitalnog yuana. Razlog iza ove utrke je jasan: kako se novac i plaćanja ionako digitaliziraju, središnje banke ne žele “propustiti budućnost novca”​. No način na koji će ta budućnost izgledati uvelike ovisi o tome hoće li prevladati otvoreni, decentralizirani sustavi ili centralizirane digitalne valute pod državnom kontrolom.

Suverenost

Financijska suverenost odnosi se na kontrolu koju pojedinac (ili zajednica) ima nad svojim novcem. Tradicionalno, posjedovati novac značilo je imati gotovinu u džepu ili depozit u banci. No, već i tada krajnja kontrola nije u potpunosti na vama: bankovni račun može biti blokiran, transakcije zaustavljene, a vrijednost vaše ušteđevine umanjena inflacijom koju uzrokuje treća strana (npr. središnja banka tiskajući novac).

Kriptovalute su donijele radikalan zaokret po tom pitanju. Ako sami posjedujete svoje bitcoine ili druge kriptovalute (npr. u vlastitom digitalnom novčaniku sa privatnim ključem), nitko vam ih ne može oduzeti ili zamrznuti jednostavnim pritiskom na gumb – niti banka, niti država – pod uvjetom da ste dobro zaštitili svoje ključeve. Primjer te suverenosti vidjeli smo 2020. u Nigeriji za vrijeme #EndSARS prosvjeda protiv policijske brutalnosti. Kako su se prosvjedi širili, aktivisti su prikupljali donacije za hranu i medicinsku pomoć. No ubrzo su banke, pod pritiskom “odozgo”, počele blokirati transakcije i zatvarati račune povezane s donacijama. Umjesto da odustanu, organizatori su se okrenuli Bitcoinu – donacije su nastavile pritjecati u kripto obliku, izbjegavajući blokadu, i oko 40% od prikupljenih ~387.000 dolara završilo je u bitcoinu. Ova epizoda pokazuje kako decentralizirana mreža poput Bitcoina može očuvati financijski glas građana, čak i kad tradicionalni sustav pokuša utišati taj glas.

S druge strane, CBDC-i donose suprotno – povećanu ulogu države u svakoj transakciji. Zamislite digitalni dolar ili euro koji izdaje i nadzire središnja banka: svaka uplata, isplata ili prijenos potencijalno je vidljiv državi u realnom vremenu. Čelnik Banke za međunarodne namire, Agustín Carstens, ovako je opisao razliku: “Ne znamo tko danas koristi novčanicu od 100 dolara… Ključna razlika s CBDC-om je da će središnja banka imati potpunu kontrolu nad pravilima i regulacijama za korištenje te digitalne valute, i tehnologiju da to provede”. Drugim riječima, ako vaš novac pređe u oblik digitalnog tokena kojim izravno upravlja središnja banka, država potencijalno dobiva “glavni prekidač” za vaše financije. Već danas vlasti znaju da je zamrzavanje financijskih sredstava jedan od najučinkovitijih načina sankcioniranja pojedinaca ili čak cijelih pokreta. CBDC bi im taj proces mogao učiniti još bržim i jednostavnijim, jer uklanja posrednike i daje direktnu vezu između građanina i državne riznice.

Naravno, zagovornici CBDC-a reći će da će digitalne valute središnjih banaka unaprijediti financijsku inkluziju (ubaciti više ljudi u službeni financijski sustav), ubrzati transakcije i smanjiti troškove. Neke koristi su moguće – primjerice, slanje novca preko granice moglo bi biti trenutačno i jeftinije kroz državni digitalni token nego kroz skupi sustav doznaka. Ipak, ključno je pitanje po koju cijenu. Ako svaki vaš kupoprodajni korak ostavlja digitalni trag koji netko prati, znači li to da gubimo onu osnovnu slobodu koju smo imali s gotovinom – da potrošimo novac anonimno, bez nečijeg odobrenja? Balans između sigurnosti/učinkovitosti i privatnosti/slobode bit će ključno etičko pitanje kako CBDC-i budu ulazili u opticaj.

Tokenizacija

U svijetu kriptovaluta često se spominje pojam tokenizacije. Što to zapravo znači? Pojednostavljeno, tokenizacija je pretvaranje realne imovine ili prava u digitalni token na blockchainu. Blockchain je posebna vrsta distribuirane digitalne evidencije (ledegera) – zamišljajte ga kao ogromnu digitalnu knjigu koju ne drži jedna institucija, već je kopirana na tisuće računala u mreži, što je čini vrlo otpornom na prijevare ili izmjene podataka. Kada nešto tokeniziramo, mi u toj “knjizi” zabilježimo da određeni token (žeton) predstavlja vrijednost nečega iz stvarnog svijeta.

Primjerice, zamislite da posjedujete stan u Zagrebu i želite ga ponuditi investitorima širom svijeta. Umjesto prodaje cijelog stana jednoj osobi, vi možete tokenizirati stan: izdati recimo 1000 digitalnih tokena, gdje svaki token predstavlja 0,1% udjela u stanu. Ti tokeni mogu se trgovati na blockchainu poput kriptovaluta. Time ste omogućili da možda stotine malih ulagača kolektivno posjeduju taj stan – netko u Tokiju može kupiti 1% vrijednosti, netko u Londonu 0,5%, itd. Svatko od njih može kasnije svoj udio prodati drugome jednostavno, preko interneta, bez posredovanja javnog bilježnika ili agencije za nekretnine, jer blockchain jamči transparentnost i sigurnost vlasničkih zapisa. Tokenizirati se može gotovo sve: od nekretnina i umjetnina, preko dionica i obveznica, do egzotičnih stvari poput slavnih sportskih dresova ili čak vinil ploča rijetkih izdanja.

Jedan od prvih masovnih primjera tokenizacije bile su kriptomačke CryptoKitties – digitalni kolekcionarski mačići na Ethereum mreži – gdje je svaki “token” bio jedinstveni virtualni ljubimac kojeg ste mogli posjedovati ili prodavati. To je pokazalo kako se koncept može proširiti i na digitalne kolekcionarske predmete. Danas imamo i NFT-ove (nezamjenjive tokene) kojima se trguje kao umjetninama ili predmetima u videoigrama. No, za širu publiku možda je najkorisnija upravo tokenizacija tradicionalne imovine. Ona obećava veću dostupnost ulaganja (jer možete investirati male iznose u velike projekte), veću likvidnost imovine (lako je nekome prodati digitalni token umjesto npr. cijelu nekretninu) i uklanjanje nepotrebnih posrednika (transakcije su peer-to-peer, izravno među ljudima).

Važno je razumjeti da token na blockchainu nije ništa magično sam po sebi – njegova vrijednost i dalje ovisi o vrijednosti onoga što predstavlja. Ako tokeniziraš stan, vrijednost tokena će rasti ili padati s tržišnom cijenom nekretnina. Ali sigurnost i transparentnost blockchaina daju nam povjerenje da je svaki token autentičan i da se ne može “iz ničega” stvoriti dodatni udio stana (kao što se npr. može tiskati dodatni novac). U kontekstu naše teme, tokenizacija je dio filozofije decentralizacije: umjesto da banka vodi evidenciju tko što posjeduje, evidenciju vodi distribuirana mreža, a vlasništvo je u rukama pojedinaca koji posjeduju tokene.

Treba napomenuti da i CBDC na neki način predstavlja tokenizaciju nacionalne valute – digitalnu verziju franka, eura ili dolara. Ali ta vrsta tokena nije decentralizirana: izdavatelj i kontrolor je isključivo središnja banka. U slučaju “prave” tokenizacije imovine na otvorenim blockchainima, ideja je da nema centralne točke kontrole koja može proizvoljno mijenjati pravila. Time se vraćamo na onu filozofsku razliku: hoće li digitalna ekonomija biti pluralna (mnoštvo različitih tokena i valuta kojima upravljaju njihovi korisnici) ili unitarna (jedan digitalni novac pod centralnom paskom).

Programabilni novac

Zamislite da u novčaniku imate novčanicu od 100 eura koja sama odlučuje gdje je možete potrošiti i do kada vrijedi. Zvuči čudno, zar ne? U fizičkom svijetu novčanica nema takvih svojstava – možete je jednako predati na kiosku za novine ili u pekari za kruh, i vrijedi dok god je netko priznaje. No u digitalnom svijetu, novac može biti isprogramiran. Programabilni novac znači da se u samu strukturu digitalne valute mogu ugraditi pravila i uvjeti korištenja.

CBDC-i otvaraju tu mogućnost. Budući da je CBDC softverski oblik novca kojim upravlja središnja institucija, može mu se zadati određeno ponašanje. Na primjer, država može izdati socijalnu pomoć u digitalnim eurima koji imaju rok trajanja – recimo, programirani su da isteknu (postanu bezvrijedni) ako se ne potroše u roku od tri mjeseca, kako bi se potaknula potrošnja umjesto štednje. Ili se može programirati da se taj novac smije potrošiti samo za određene namjene – npr. voucheri za hranu će raditi na blagajni trgovine, ali ako pokušate tim istim voucher-CBDC-om platiti alkohol, transakcija će biti odbijena. U Kini se već eksperimentira s takvim konceptima: digitalni yuan u nekim pilot-projektima ima ugrađeno ograničenje potrošnje po sektorima, a tu je i kontroverzni sustav društvenog kredita gdje se građane ocjenjuje prema poželjnom ponašanju. U teoriji, takav sustav mogao bi se povezati s novcem – građanin s visokim “socijalnim scoreom” možda bi imao manje restrikcija u trošenju, dok bi onaj s niskim mogao naići na ograničenja (npr. zabranu kupovine luksuzne robe ili skupljih karata za vlak). To su zasad ekstremni primjeri, ali nisu znanstvena fantastika – tehnologija za to postoji i samo je pitanje hoće li i gdje biti primijenjena.

Čak i bez socijalnog bodovanja, programabilni novac znači veliku promjenu. Primjerice, središnja banka može nametnuti negativne kamatne stope izravno na digitalni novac na vašem računu – što bi u praksi značilo da vam se stanje smanjuje ako ga ne trošite (ideja je kazniti štednju i potaknuti potrošnju u recesiji). Tako nešto je teško provedivo s gotovinom (ljudi bi je samo podigli i držali “u madracu”), ali s isključivo digitalnim novcem postaje moguće jednim klikom. Dužnosnici Međunarodnog monetarnog fonda navode da programiranjem CBDC-a vlada može precizno usmjeravati politiku – određivati što ljudi mogu posjedovati i raditi s novcem.

Nasuprot tome, Bitcoin i većina drugih pravih kriptovaluta nisu programabilni na takav centraliziran način. Bitcoin protokol ima pravila ugrađena u svoj kod (npr. kolika je maksimalna ponuda, tempo rudarenja blokova svakih ~10 minuta itd.), ali ih nitko ne može promijeniti samovoljno – ni pojedinac, ni vlada. Drugim riječima, Bitcoin se ne može reći: “ovaj konkretnik BTC što ga Marko ima na adresi, smije se potrošiti samo za XY svrhu”. Ono što jest programabilno u svijetu kripta su pametni ugovori na platformama poput Ethereuma – ali njih programiraju korisnici za vlastite potrebe (npr. automatsko izvršenje nekog ugovora kad se ispune uvjeti), a ne vlast za potrebe nadzora. Programabilni novac u CBDC izdanju je u suštini alat kontrole – mogao bi služiti pozitivnim ciljevima (spriječiti pranje novca ili osigurati da pomoć dođe namjenski do potrebitih), ali je i vrlo sklizak teren po pitanju zloupotrebe. Jednom kad je infrastruktura tu, mogućnost da se njome ograničavaju građanske slobode je stvarna. Upravo zato se oko uvođenja CBDC-a u mnogim zemljama već vode rasprave: Kako osigurati da digitalna valuta ne postane Orvelovska noćna mora, već da zadrži bar dio sloboda koje smo uživali s gotovinom?

Stvarna primjena kripta u svakodnevnom životu

Iako kritičari kriptovaluta vole reći da su one “samo špekulacija” ili prolazni trend, danas milijuni ljudi diljem svijeta svakodnevno koriste kripto iz vrlo praktičnih razloga. Evo nekoliko stvarnih primjera gdje kripto pokazuje svoju vrijednost u stvarnom životu:

• Zaštita od inflacije: U zemljama poput Venezuela ili Argentina, nacionalne valute gube vrijednost nevjerojatnom brzinom (inflacija se mjeri stotinama postotaka godišnje). Stanovnici su se okrenuli kriptu, posebno stablecoinovima vezanima uz američki dolar (npr. USDT ili USDC), kako bi očuvali kupovnu moć. U Venezueli je od srpnja 2023. do srpnja 2024. gotovo 47% svih transakcija manjeg iznosa (ispod $10,000) obavljeno stablecoinovima umjesto bolivarima. To znači da ljudi svakodnevno koriste digitalne dolare na blockchainu da bi kupili namirnice, platili račune ili poslali novac rođacima, jer više vjeruju stabilnosti tih tokena nego lokalnoj valuti. Slično je i u Argentini, gdje veliki dio građana štedi u kriptu kao zaštitu od kontinuiranog pada pesosa.
• Doznake i međunarodna plaćanja: Milijuni radnika koji zarađuju u inozemstvu šalju novac kući obitelji. Tradicionalni transferi (Western Union i sl.) znaju biti skupi i spori. Kripto je to promijenio. Primjerice, Filipinci koji rade na brodovima koriste Ripple (XRP) ili Stellar (XLM) mreže za slanje novca kući u sekundi, uz minimalne naknade. U Africi, mladi poduzetnici koriste Bitcoin preko mobilnih novčanika za primanje uplate od klijenata iz Europe, jer mnogi klasični sustavi plaćanja ne podržavaju njihove lokalne račune. El Salvador je otišao korak dalje i ozakonio Bitcoin kao službenu valutu 2021. godine, upravo s ciljem da olakša doznake iz SAD-a (gdje živi mnogo iseljenika) i potakne financijsku inkluziju domaćeg stanovništva. Svatko s pametnim telefonom sada može primiti bitcoin uplatu iz inozemstva i odmah je konvertirati u dolare ili potrošiti lokalno.
• Plaćanja i kupovina: Zahvaljujući rastućoj infrastrukturi, kripto postaje sve lakši za svakodnevno korištenje. Visa i Mastercard, najveći kartični sustavi, sklopili su partnerstva s kripto-platformama kako bi omogućili trošenje kripta preko običnih kartica. Primjerice, Visa je izdala kartice povezane s kripto-računima na burzama pa možete u dućanu “zamahati” Visu, a u pozadini će se vaši bitcoini pretvoriti u eure trgovcu. Mastercard je 2024. zajedno s fintech tvrtkom Mercuryo pokrenuo debitnu karticu denominiranu u eurima koja je povezana s kripto-novčanikom – omogućuje da se bitcoin i druge kriptovalute troše direktno kod preko 100 milijuna trgovaca u svijetu, uključujući integraciju s Apple Pay i Google Pay digitalnim novčanicima. To znači da praktički možete platiti kavu svojim telefonom, a da se s vašeg kripto-novčanika skine protuvrijednost u bitcoinu. Ove usluge pretvaraju kripto u “nevidljivu pozadinu” – korisnik se osjeća kao da troši običnim karticama, dok se u pozadini događa pretvorba kripto sredstava.
• Online usluge i sadržaji: Sve više freelancera i digitalnih radnika plaćanje za svoje usluge prima u kriptovalutama. Web-stranice nude pretplate plaćene kriptom, neke video-igre imaju integrirane kripto-nagrade, a na globalnoj razini postoje dobrotvorne organizacije koje prikupljaju donacije u kripto (jer tako mogu dobiti sredstva od bilo kuda u svijetu, bez da se netko mora baviti zamjenom valuta). Primjer iz Hrvatske: nekoliko udruga i malih tvrtki prihvaća donacije ili uplate u kriptovalutama, koristeći to kao način da se uključe iseljenici ili međunarodni podupiratelji.

Sve navedeno pokazuje da kripto više nije izolirana igračka tehno-entuzijasta. Ona rješava konkretne probleme: od inflacije i skupih naknada, do cenzure plaćanja i nedostupnosti bankarskih usluga. Naravno, nije sve idealno – kripto tržišta znaju biti volatilna (nestabilna), pa netko tko drži štednju u npr. Bitcoinu mora biti spreman na fluktuacije vrijednosti. Zato mnogi u svakodnevnoj upotrebi preferiraju stablecoine (koji drže stabilnu vrijednost 1:1 uz dolar ili euro). Također, postoji učenje – treba naučiti kako poslati transakciju, kako čuvati tajni ključ i slično – ali to je svakim danom lakše uz nove aplikacije i bolje korisničko iskustvo. Bitna poruka je da kripto već sada nudi alternativni financijski ekosustav, paralelan s onim tradicionalnim, u kojem pojedinci mogu birati kako će raspolagati svojom vrijednošću.

Scenariji budućnosti

Kuda nas vodi ovaj sukob filozofije slobode i paradigme kontrole? Teško je sa sigurnošću reći, ali možemo zamisliti nekoliko mogućih scenarija budućnosti:

• Dominacija CBDC-a uz strogu kontrolu: U ovom scenariju, većina država uspješno uvodi svoje digitalne valute i potiskuje korištenje gotovine, pa donekle i otvorenih kriptovaluta. Prosječni građanin koristi digitalni dolar ili euro preko aplikacije središnje banke za sve – od plaće do plaćanja računa. Transakcije su brze i praktične, no privatnost gotovo ne postoji: svaka transakcija je automatski evidentirana. Države mogu efikasno provoditi poreznu politiku (nema utaje poreza jer se svaki prihod vidi), ali mogu i zamrzavati sredstva nepodobnima jednim klikom. U takvom svijetu postoji rizik da se financijski sustav koristi kao sredstvo društvene kontrole – zamislite da se nekome tko sudjeluje u prosvjedima automatski ograniči raspolaganje novcem. Iako bi deklarirani ciljevi bili sigurnost i stabilnost, ovakav centraliziran sustav inherentno nosi prijetnju od zloupotrebe moći.
• Decentralizirani ekosustav kripta: U drugoj viziji, otvorene kriptovalute i decentralizirane financije (DeFi) postaju dovoljno jednostavne i široko prihvaćene da veliki dio populacije radije bira tu opciju. Vlade možda i izdaju CBDC, ali ga građani koriste minimalno, tek kao most prema službenom sektoru, dok glavne vrijednosti drže u Bitcoinu, Ethereumu ili drugim kripto-projektima. Tehnologije poput Lightning mreže (za brze Bitcoin mikrotransakcije) ili second-layer rješenja čine plaćanje kriptom trenutačnim i besprijekornim. U ovom svijetu, financijska sloboda pojedinca je velika – svatko je svoj bankar, a globalna ekonomija funkcionira preko niza interoperabilnih blockchaina. Regulacija bi se morala prilagoditi tome: države pronalaze načine kako ubirati poreze i sprječavati kriminal bez kompletne kontrole nad protokom novca. To bi moglo značiti inovacije poput privatnih digitalnih identiteta gdje dokažete neki svoj status (npr. da ste platili porez) bez otkrivanja svih transakcija. Ova utopijska vizija vidi tehnologiju kao osloboditelja – blockchain kao jamac poštenja, i zajednice koje samostalno upravljaju digitalnim financijama kroz konsenzus.
• Kompromisni hibridni sustav: Treći, i možda najrealističniji scenarij, je suživot oba sustava uz određene kompromise. CBDC-i se uvode, ali pod pritiskom javnosti ugrađuju određene zaštite privatnosti – npr. moguće su anonimne transakcije malih iznosa (kao zamjena za gotovinu), dok se veće transakcije prate. Kriptovalute se u međuvremenu reguliraju do mjere da postaju mainstream: npr. stabilni regulirani stablecoin (bilo privatni ili neki međunarodni digitalni token) koristi se za svakodnevnu trgovinu, dok Bitcoin ostaje digitalno zlato – investicijska imovina i osiguranje od inflacije. U tom svijetu, građanin može birati: za većinu plaćanja koristi praktičan digitalni euro, znajući da mu to povećava dostupnost usluga i da je njegov novac “služben”, ali paralelno dio štednje ili neki veći prijenos drži u kriptu radi diverzifikacije rizika i očuvanja suverenosti. Države možda čak potiču inovacije na blockchainu – npr. tokenizacija državnih obveznica ili zemljišnih knjiga za efikasnije tržište – ali drže monopol nad izdavanjem valute. Takav sustav mogao bi donekle ujediniti najbolje od oba svijeta, ali bi i dalje bilo puno natezanja oko granica kontrole i slobode.
• Neizvjesnost i prilagodba: Ne smijemo zaboraviti da je tehnologija nepredvidiva. Web3 vizija (decentraliziranog interneta) mogla bi donijeti potpuno nove financijske modele koje danas tek naziremo. Istovremeno, reakcija establišmenta može biti oštrija nego što mislimo – moguće su i zabrane određenih kripto-aktivnosti, kao što je Kina više puta zabranjivala i ograničavala kripto trgovanje unutar svojih granica. Geopolitički faktori također igraju ulogu: velike sile poput SAD-a, EU i Kine možda će nametati svoje standarde (npr. zahtijevati da se međunarodna trgovina odvija u njihovim digitalnim valutama), dok će se manje države truditi zadržati monetarni suverenitet bilo kroz vlastite CBDC-e bilo kroz prihvaćanje globalnih kripto-standarda.

Ključna stvar za budućnost bit će pronaći ravnotežu između inovacije i očuvanja temeljnih ljudskih sloboda. Pitanja se gomilaju: možemo li imati digitalni novac uz očuvanje privatnosti? Hoće li kod (programske linije) jednog dana biti iznad zakona, ili će zakon uspjeti ukrotiti kod? Kako god bilo, javnost treba biti uključena u ovu raspravu. Financijski sustav, bilo decentralizirani ili centralizirani, postoji da služi ljudima – stoga je važno da svi razumijemo ove koncepte i izrazimo što želimo od “novca budućnosti”.

Na kraju, Kripto vs. CBDC nije samo tehnološka utrka – to je i društvena i filozofska debata o tome kakav svijet želimo izgraditi. Kriptovalute utjelovljuju viziju slobode, otpornosti i individualnog suvereniteta, dok CBDC utjelovljuje nastojanje za centralnom učinkovitošću i kontrolom. Odgovor možda neće biti crno-bijel, ali informirani građani moći će bolje utjecati na odluke svojih vlada i način na koji će nove tehnologije biti integrirane u naše živote. U konačnici, cilj bi trebao biti iskoristiti prednosti obje strane – digitalnu transformaciju koja ne kompromitira naša prava i slobode.

Završna misao: poziv pojedincu

U svijetu gdje se sve nadzire, gdje je svaki tok kapitala digitalno označen i gdje se svaka financijska aktivnost može filtrirati kroz algoritme nadzora i kontrole, ostaje ti samo jedno pitanje:

Hoćeš li biti među 2% koji će znati iskoristiti blockchain – ili među 98% koji će samo “koristiti aplikaciju”?

Jer budućnost se neće čekati. Tehnologija već kroji temelje novog financijskog poretka. A tvoje razumijevanje i izbori u ovom trenutku određuju hoćeš li u toj budućnosti biti pasivni korisnik – ili aktivni sudionik koji prepoznaje priliku tamo gdje drugi vide rizik.

Kako je rekao Warren Buffett: „Samo mali broj ljudi vidi priliku tamo gdje drugi vide rizik.”

Kripto nije garancija uspjeha. Ali je alat za slobodu – ako ga znaš koristiti. On je put ka neovisnosti, čak i kada sustav nameće suprotan smjer.

U vremenu digitalnog porobljavanja, decentralizacija nije samo tehnologija. Ona je poziv. Na svijest. Na otpor. Na slobodu.

I možda nećeš promijeniti cijeli svijet. Ali možeš promijeniti svoj. A to je prvi korak prema promjeni svega.

Mario Jaklenec