Ja sam Peter Thiel. Gradim kompanije i podržavam ljude koji prave nove stvari. Od društvenih mreža do raketa. Nisam političar, ali nije ni Donald Trump. On je graditelj, a vrijeme je da se Amerika ponovo izgradi. Ovaj čovjek jeste Silicijumska dolina, ali je drugačiji. Ponosan sam što sam gej. Ponosan sam što sam republikanac. Ali najviše od svega, ponosan sam što sam Amerikanac.

Ulaže 15 miliona dolara u političara koji ga javno prezire. Problem ovdje nije samo Equality Act, koji je grozan. Ja idem još dalje u suprotnom pravcu. Moramo se boriti protiv woke korporacija isto kao i protiv vlasti.

Suosnivač je PayPala, rani investitor u Facebook, Airbnb, SpaceX, YouTube i LinkedIn. Kompanija koju je stvorio je digitalno čudovište u službi policije, tajnih službi i vlada. Koliko kontrole treba imati jedan čovjek ako vjeruje da…

Ko je zapravo Peter Thiel? Ovo nije biografija. Ovo je upozorenje. Kada znaš odakle neko dolazi, bolje razumiješ kuda ide. A sve počinje na mjestu koje mnogi ni ne mogu da izgovore.

Peter Thiel je rođen 1967. u Frankfurtu na Majni. Njegov brat Patrick je došao nekoliko godina kasnije. Ali porodica se nije dugo zadržala. Prvo godina dana u SAD-u, zatim preseljenje u jugozapadnu Afriku, današnju Namibiju. Tada formalno pod upravom Južne Afrike, a zapravo aparthejd država u kolonijalnom ruhu.

Thielovi su se naselili u Swakopmundu, gradu koji je ličio na njemačko ljetovalište. Sa kućama u starom njemačkom stilu, kobasicama i ulicama poput Bismarckove. Ali iza razglednice krio se drugi duh — duh Trećeg rajha. Prema istraživanjima New York Timesa i The Guardiana, tamo su se još slavili Hitlerovi rođendani. U prodavnicama su se mogle naći šolje sa svastikama. Pozdravi poput „Heil Hitler“ nisu bili rijetkost.

Ko je tu živio, živio je u paralelnom univerzumu. I usred toga — porodica Thiel. Peterov otac, Klaus Thiel, bio je inženjer hemije. Kolege su ga navodno zvale „Gospodin Gestapo“, zbog njegovog strogog ponašanja i stava. Radio je u rudniku urana Rössing, jednom od najvećih površinskih rudnika urana na svijetu. Zvanično u vlasništvu kompanije Rio Tinto, ali u praksi pod kontrolom aparthejd režima.

Bijelci poput Klausa Thiela imali su moderne stanove, teniske terene, bazene. Crni radnici su živjeli u barakama, u prašini, gladi, izloženi radioaktivnom otpadu. Razlika je bila toliko drastična da se mogla vidjeti iz svemira. Radnici nisu imali zaštitnu opremu, maske, odijela, nisu znali ništa o rizicima. U SAD-u su već postojali podaci da su slični rudnici izazivali rak pluća kod do 80% radnika. U Namibiji nije bilo studija. Samo grobova.

Mnogi su kontaminiranu odjeću nosili kući, u dnevne sobe, pored dječjih kreveta. Jedan radnik je rekao: „Razbolio sam se iako sam nosio masku.“ Drugi je rekao: „Nismo ni znali šta je radijacija.“ A radijacija je bila svuda — u prašini, u vazduhu, u kućama. Djeca s deformitetima, radnici s rakom pluća. Mjesto gdje su mnogi umrli, a da nisu ni znali od čega.

Plate? Šest puta manje nego bijelci. I to kroz stakleni prozor — ne da bi se zaštitili crni radnici, već da bi se bijelci zaštitili od njihove radijacije. Radno vrijeme? Duže, teže. Ko nije mogao da izdrži — zamjenjivan je. Ko se pobunio — bio je nadgledan. Južnoafrička policija je kontrolisala autobuse ispred rudnika. Crni radnici su morali da pokažu dozvole, bijelci su samo prolazili.

I u školama je odvajanje bilo zakon. Peter Thiel je išao isključivo u škole za bijelce. Prvo u Johannesburgu, zatim u Njemačku školu u Swakopmundu. Crnih školskih drugova nije bilo. Nije ih smjelo biti. Ko je bio crn, nije postojao u svakodnevnom životu bijelaca — ni u učionicama, ni u razgovorima, ni u vidokrugu.

Upravo u tom sistemu je Peter Thiel odrastao. Djetinjstvo u kojem je moć bila podrazumijevana jer je bila svuda — i nikada nije bila dovođena u pitanje.

Julie Lithcott-Holmes, nekadašnja Thielova školska drugarica i kasnija dekanica na Stanfordu, dobro se sjeća jednog razgovora. Thiel je rekao da je aparthejd „funkcionalan ekonomski sistem“ i da „nije važno da li je moralan“. Rekao je to smireno, bez emocija, bez obzira na to što je ona bila crna žena.

I Meagan Maxwell, još jedna koleginica, potvrdila je slične izjave. Thiel joj je rekao da se „moral i vlada ne smiju miješati“. Države, prema Thielu, ne treba ocjenjivati po moralnim mjerilima.

Peter Thiel o svojoj porodici ćuti. Nikada nije govorio o zločinima nacista, o porijeklu svoje porodice, ni o djedu.

Ali mi smo htjeli da saznamo. Istražili smo arhive, čitali osmrtnice, upoređivali imena i došli do dvije moguće veze.

Prva vodi do čovjeka po imenu Herbert Willi Thiel. U osmrtnici iz 1996. u lokalnim novinama Cadiz Record iz Kentakija navodi se da je bio rođeni Njemac, pripadnik američke vojske, umro u 55. godini od srčanog udara. U tekstu piše: „Iza njega ostaju dvojica nećaka — Patrick i Peter Thiel.“

Patrick i Peter — braća koja će kasnije uzdrmati Silicijumsku dolinu. Njegov brat se zvao Klaus, isto kao Peterov otac. Dakle, Herbert nije bio djed, već stric.

Prema genealogiji sa sajta geni.com, porodica vodi porijeklo iz istočne Njemačke, kasnije Bielefeld, britanska okupaciona zona. Herbertova majka, Martha Vohlmeister, bila je baltička Njemica koja je pobjegla iz Estonije kad je došla Crvena armija.

Linija se poklapa — ali značenje nije jasno. Dok je Herbert umro u Kentakiju, Klaus Thiel je sa porodicom krenuo sasvim drugim putem — Frankfurt, pa SAD, pa Afrika.

Pitali smo mnoga arhivska mjesta: njemački savezni arhiv, ustanove u SAD-u i Namibiji. Rezultat? Ništa. Mnogi dokumenti izgubljeni, neki nikad objavljeni. Često bez odgovora, a neki možda i namjerno zataškani.

Zato ovaj poziv: ako iko tamo vani zna nešto o Marthi Vohlmeister, ali prije svega o Williju Vohlmeisteru ili Thielovima iz Bielefelda — javite se. Svaki trag je bitan.

Druga teorija je osjetljivija i mnogo spekulativnija. Vodi do Adolfa Karla Thiela, inženjera raketa, rođenog 1915, od 1940. dio nacističkog vojnog programa. Radio je pod Wernherom von Braunom na V2 raketama — koje su letjele brzinom od 3000 km/h i ubile preko 3000 ljudi.

Pravljene su u podzemnim logorima, uz korištenje prisilnih radnika iz cijele Evrope. Nakon rata — bez suđenja, bez zatvora. Umjesto toga, Adolf je preko tajnog američkog programa Operation Paperclipprebačen u SAD — zajedno sa stotinama drugih nacističkih naučnika.

Naselio se u Kaliforniji. Prvo Redondo Beach, zatim Azusa. A upravo tamo, decenijama kasnije, žive Klaus i Susanne Thiel — roditelji Petera Thiela.

Slučajnost? Možda. Ali se previše stvari poklapa: prezime, oblast rada, geografska blizina.

I onda, u intervjuu za Die Welt 2014. Peter Thiel izjavljuje:

“Palantir je, u suštini, softverska verzija onoga što porodica Thiel radi već tri generacije u industriji naoružanja.”

Tri generacije. Adolf, Klaus, Peter. Zvuči kao crvena nit. Ali ta nit se brzo prekida. Jer porodica Adolfa Thiela je dokumentovana. Njegova supruga Frances, vjenčali se 1950. u Teksasu. Dva sina, Mike i Christopher, oba rođena nakon braka. Sin po imenu Klaus, rođen 1938, nigdje se ne pojavljuje. Nema zapisa, nema izvoda. Čak ni često citirana tvrdnja da je Klaus zapravo Chris, ne može se dokazati.

A tu je i pitanje puta. Adolf živi u Kaliforniji od 40-ih godina. Klaus i Susanne Thiel dolaze u SAD tek 1968, nakon boravka u Njemačkoj, Južnoj Africi, Namibiji. Njihov sin Peter rođen je 1967. u Frankfurtu. Zašto bi neko iz porodice povezane sa Operation Paperclip programom odlučio da se vrati u Njemačku — i to usred Hladnog rata?

Sve je dovoljno blizu da izazove pitanja, ali previše nejasno da bi se dobili odgovori. Sve u svemu, malo toga govori u prilog toj vezi. Nema direktnih dokaza, nema jasne povezanosti. Prije će biti teorija zavjere sa zajedničkim prezimenom. Ali jedno je sigurno — niko to ne zna sa sigurnošću. Ni jedna od teorija. Osim možda Petera Thiela. I svakako Klaus Thiel.

Ono što je zaista čudno nije ono što se pronađe, već ono što se ne pronađe. Peter Thiel nikada se nije javno izjasnio o svojoj porodici. Nikada o užasima nacističkog doba, nikada o ulozi svojih predaka. Čak ni kad je bio direktno pitan. Jedino što je ikada rekao jeste da mu je otac jednom tvrdio da je bio vozač kamiona.

Ali upravo taj zid ćutanja održava spekulacije u životu.

Krajem 70-ih, porodica Thiel opet pakuje kofere. Napušta aparthejd režim i odlazi u „obećanu zemlju“ – Kaliforniju. Nova adresa, novi jezik, novi imidž.

Ali ko misli da dolaze kao izbjeglice, griješi. Došli su s novcem i s novim planom. Ovog puta, zlato umjesto urana. Umjesto Namibije – Sierra Nevada. Thielovi ponovo ulaze u rudarski biznis. Promijenilo se mjesto, ne i metoda.

Peter sada postaje američki učenik. Nosi uniforme, ide u privatne škole, živi u urednim predgrađima s travnjacima, dadiljama i odvozom smeća utorkom. Studira filozofiju na Stanfordu, zatim pravo. Diplomira 1992. godine.

Thiel je važio za briljantnog, ali i teškog. Kolege su ga opisivale kao hladnog, uzvišenog, uvjerenog u svoju nadmoć. Nekoga ko radije provocira nego što pokušava da se svidi. Nekoga ko kaže ono što drugi ne smiju.

Priključuje se konzervativnom krilu kampusa — College Republicans — i počinje da piše. Prvo kolumne, pa provokativne izjave. Teme se ponavljaju: politička korektnost uništava Zapad, bijeli muškarci su potisnuti, feminizam je laž.

Zatim kratak izlet u svijet velikih advokatskih firmi. Sedam mjeseci, tri dana – i kraj. Thiel to mrzi. Kasnije taj posao naziva „lektor za imperiju SAD-a“.

Godine 1995, zajedno sa kolegom s faksa Davidom Sachsom, objavljuje knjigu The Diversity Myth. Sachs, rođen u Cape Townu, odrastao u SAD-u, i sam je odrastao u atmosferi aparthejda.

Ono što izgleda kao bezazlena intelektualna rasprava, u stvari je obračun s političkom korektnošću, multikulturalizmom i feminizmom.

U knjizi tvrde da su mnoge prijave silovanja na fakultetima „kasno kajanje žena“. Da je moguće danima kasnije tvrditi da si silovan – ako se predomisliš. Da se veze retroaktivno proglašavaju zločinom. Po toj logici, počinioci su uvijek muškarci. Uvijek krivi. Uvijek bijeli.

Knjiga poredi pokret za raznolikost sa religijskim fanatizmom. Multikulturalizam nije obogaćenje, već, citat, „anti-zapadni fanatizam“. Napad na prosvjetiteljstvo, logiku i red.

Thiel sebe vidi kao branioca potlačene elite. Kao nekoga ko ne gleda odozgo, već je pritisnut odozdo — od strane žena, manjina, aktivista. Njegov cilj nije integracija — već povratak dominacije.

Godine 2016, obojica se izvinjavaju. Thiel kaže da su izjave bile „neosjetljive“ i „nespretno sročene“.

Ali duh te knjige ostaje. Bijeli muškarac koji se osjeća kao žrtva. Od ljevičara, od žena, od različitosti.

Kasnije to naziva pučem, poredi sebe sa Cezarom koji je izboden u Senatu, i kaže da je nakratko razmišljao da nekoga ubije. Nije uradio ništa. Umjesto toga — povratak. Izvinjenje, mirovna ponuda. I Thiel postaje izvršni direktor. Od Confinityja i X.com nastaje sada PayPal. Ime ostaje. Ideja postaje veća.

Godine 2002. eBay kupuje PayPal za 1,5 milijardi dolara. Thiel prodaje. Musk prodaje. „PayPal mafija“ je sada službeno bogata.

Ali Thiel igra drugu igru. Nije jednostavno ostavio svoje PayPal dionice u portfelju. Stavio ih je u tzv. Roth IRA — to je nešto poput penzijskog računa za obične građane u SAD-u. Dozvoljeno je da se svake godine uplati nekoliko hiljada dolara, ali samo novac koji je već oporezovan. Posebnost tog računa je što sve što u njemu raste — kasnije se može podići bez poreza.

Obični ljudi tu ulažu u ETF-ove ili stabilne akcije. Ali Thiel je uradio nešto drugo — stavio je PayPal osnivačke dionice, kupljene za nekoliko centi, dok niko još nije znao šta je PayPal. Kad je firma izašla na berzu, vrijednost je eksplodirala. Od par hiljada dolara nastale su milijarde — u samo nekoliko godina.

I ono genijalno ili cinično u svemu: čim Thiel napuni 59 i po godina, može sve to podići — bez poreza. Nijedan cent državi. Sad ima 57. Fali mu manje od tri godine. I sve ostaje legalno, jer sistem nije predvidio da će neko to iskoristiti baš na taj način.

Nakon izlaska iz PayPala, Musk osniva SpaceX. Velika vizija, mali budžet. Prve tri rakete — sve eksplodiraju. U svemiru ili prije nego što poletu. Investitori se povlače. Račun je prazan. Još jedan neuspjeh i gotovo je.

A onda dolazi Thiel. 20 miliona dolara. Četvrta raketa polijeće — i leti. Ubrzo nakon toga, SpaceX dobija ugovor od NASA-e. 1,6 milijardi dolara. Dok svi misle da je Musk lud, Peter Thiel stoji pored njega — s čekovnom knjižicom.

Osniva Founders Fund i ulaže. Ne u ideje — već u kontrolu. Facebook — 500.000 dolara za 10%. Thiel postaje prvi spoljašnji investitor. Sjedi u upravnom odboru i ostaje tamo više od decenije.

YouTube, LinkedIn, Airbnb, Stripe, Palantir — Thiel se pojavljuje svuda. Uglavnom veoma rano, veoma tiho. I nestaje kad se upale kamere.

Šta povezuje te firme? Podaci. Pažnja. Kontrola nad interfejsima koje ljudi koriste — a ne razumiju kako rade.

A Thiel ne treba reklamu. Jer je već svuda — u ugovorima, u strukturama moći.

Godina je 2003. Irak — rat. Patriot Act. Država u vanrednom stanju. I baš tada Thiel osniva novu firmu — Palantir.

Finansijer? CIA. Preciznije — In-Q-Tel, investicioni ogranak američke obavještajne zajednice. Proizvod? Softver koji analizira ogromne količine podataka.

Ali… šta zapravo radi Palantir? Radi softverske stvari. Uključuje ogromne količine podataka iz različitih izvora. Analizira ih i prepoznaje obrasce. Za policiju, vojsku, obavještajne službe i kompanije. Softver neprestano uči — iz stvarnih ljudi. U realnom vremenu.

Ukratko: Palantir govori državi ko je opasan — prije nego što se bilo šta desi.

U policiji se to zove predictive policing. U ratu — identifikacija ciljeva.

Ko si ti? Gdje si bio? Koga poznaješ? Kolika je vjerovatnoća da ćeš nešto uraditi — prije nego što to uopšte uradiš?

Veoma podsjeća na film Minority Report.

Palantir počinje skromno: nekoliko programera, par vladinih ugovora. Malo Silicijumske doline, malo CIA-e.

Ali rat protiv terora daje firmi ono što svaka mašina traži: podatke. Milione podataka. Telefonske veze, liste letova, bankarske transakcije. Sve se unosi. Sve se analizira.

Softver se razvija. Prvo za špijune. Onda za vojnike. Onda za policajce.

2008 — CIA testira sistem u Afganistanu.

2010 — stiže na meksičku granicu.

2012 — koristi ga njujorška policija.

Palantir postaje švajcarski nož za sigurnosne agencije.

Ko traži — nađe.

Ko sumnja — vjeruje.

Ko plaća? Porezni obveznik.

Do 2020. Palantir ima ugovore sa gotovo svakom velikom američkom agencijom — od Pentagona do zdravstvenih inspekcija. Kako su do toga došli, objasniće se kasnije.

A onda, u maju 2021, dešava se nešto što nikada ranije nije viđeno.

Maj 2021. GAZA. Jedanaest dana rata između Izraela i Hamasa. Ali ovaj put nešto je drugačije.

Vojni analitičari govore o prvom ratovanju pomoću vještačke inteligencije. Odabir ciljeva više ne vrše ljudi — već algoritmi.

Jedna od tih tehnologija: The Gospel. Sistem koji prepoznaje sumnjive obrasce kretanja. Kontakte, navike, odstupanja. Nema dokaza — samo vjerovatnoće.

Zvanično se ne zna ko je razvio softver. Nezvanično? Svi tragovi vode do Palantira.

Jer Thielova firma upravo to isporučuje — platforme za nadzor u stvarnom vremenu. Za „pomoć pri odlučivanju“ — koja nije pomoć, već konačna presuda.

Izvori podataka: četovi, mejlovi, podaci o kretanju. Čak i o američkim građanima koji imaju rodbinu u Palestini.

A kad sistem kaže: „cilj potvrđen“ — dolazi udar. Nema sudije. Nema žalbe. Samo — pogodak ili promašaj.

Ko uči u Palantiru, mora shvatiti: Thiel je znao sve to mnogo ranije nego što ćeš ti saznati njegovo ime.

Ako ti je država najveći klijent — moraš biti za stolom kad se odlučuje šta će država da kupi. Kome vjeruje. Kome isplaćuje milijarde.

Podaci nisu dovoljni samo tehnološki. Oni moraju biti i politički.

Od 2007. Thiel ulaže u političke kampanje. Prvo male sume. Onda veće. Onda — suludo velike.

Isprobava političare kao nove startape.

Ron Paul, 2008, 2012 — radikalni libertarijanac. Kritičan prema državi, ali prestar, previše samotnjak. Nema široku podršku.

Meg Whitman, 2010 — bivša šefica eBaya, kandidatkinja za guvernera Kalifornije. Bliska biznisu, ali preblaga. I gubi izbore.

Carly Fiorina, 2016 — bivša šefica HP-a. Jasno pro-tržišna, konzervativna, ali bez harizme, bez vizije.

Mitt Romney, 2012 — najpristojniji milijarder među republikancima. I baš u tome je problem.

Thiel pokušava sa svima njima. I dobija — poraze. Kompromise.

Ali 2016. ga nalazi. Donald Trump. Napokon neko ko razmišlja kao algoritam. Crno-bijelo. Bez nijansi. Bez obrade grešaka.

Nije vodio kampanju — ali ju je omogućio.

1,25 miliona dolara. I još važnije — njegova reputacija.

Jer kad Thiel govori na republikanskoj konvenciji — dešava se nešto neočekivano.

Miliarder iz Silicijumske doline podržava TV-zvijezdu.

Za Trumpa — viteško priznanje.

Za Thiela — investicija.

I ona se brzo isplati. Nakon pobjede, Thiel postaje dio službenog transition tima. Najunutrašnjeg kruga koji odlučuje — ko postaje ministar, ko vodi agencije, ko dobija pristup moći.

I odjednom se tamo pojavljuju — poznata lica.

Ne za javnost.

Ali kada je riječ o Peteru Thielu — sve postaje drugačije.

Jim O’Neill, bivši menadžer u Thiel Capitalu, razmatra se za Ministarstvo zdravstva.

Trey Stephens, bivši u Palantiru, Thielov dugogodišnji saradnik, vodi tranzicioni tim za odbranu.

Blake Masters, koautor Thielove knjige Zero to One, njegov bliski prijatelj, vodi intervjue za kadrove u državnim strukturama.

Čak i Kevin Harrington, do tada prilično nepoznat, dobija visoku funkciju u Savjetu za nacionalnu bezbjednost kao glavni strateg.

Svi ti ljudi imaju nešto zajedničko — ranije su radili za Thiela. A sada — rade za državu.

A šta Thiel dobija zauzvrat? Ugovore. Milionske.

Njegova firma Palantir, osnovana i uz pomoć CIA fondova, pod Trumpovom administracijom postaje omiljeni dobavljač za državne agencije.

Već 2017. ima ugovore sa Ministarstvom odbrane, Ministarstvom unutrašnje bezbjednosti, FBI-jem, a kasnije i s ICE-om — imigracionom službom.

Od analize terorizma do softvera za prepoznavanje lica — Thielov softver odlučuje ko je opasan, a ko mora da ode.

Za samo tri godine Palantir dobija preko milijardu dolara iz državnog budžeta.

Godine 2023. Peter Thiel izjavljuje da se povlači iz politike. Kaže da mu je dosta, da je sve to preemotivno.

Zvuči konačno. Ali — da li je zaista?

Jer kad pogledaš današnju američku vladu — nešto odmah upada u oči: Thielovi ljudi su svuda.

Elon Musk — nezvanično zadužen za „efikasnost“ u Bijeloj kući, vodi tzv. „Doge-program“: manje birokratije, više otkaza.

David Sachs — zvanični AI i kripto car, predsjednik tehnološkog savjeta predsjednika. Bivši COO PayPala, koautor The Diversity Myth s Thielom, danas partner u Kraftventures — zajedno s Thielom.

Jim O’Neill — nominovan za zamjenika ministra zdravlja, bivši direktor Thiel Foundation. Njegova ideja: dozvoliti lijekove i bez dokaza da djeluju. Bitno je samo da su brzi i slobodni.

Trey Stephens — sada se spominje kao zamjenik ministra odbrane, sada partner u Founders Fundu, nekada Palantir.

Kash Patel — današnji direktor FBI-ja. Nije direktno finansiran od Thiela, ali se redovno pojavljuje u The Federalist-u — mediju koji Thiel finansira.

Marco Rubio — sadašnji državni sekretar (ministar spoljnih poslova). Nema direktnih donacija od Thiela — koliko je poznato.

Ali njegov dugogodišnji savjetnik, Jamie Fly, danas radi za Palantir.

A u Senatu? Lista je duga i poznata.

Ted Cruz — već više od deset godina prima donacije od Thiela.

Eric Smith, Ted Butt, Rand Paul — svi u prošlosti finansirani preko „nezavisnih“ fondova bliskih Thielu.

Ali ni to nije sve.

Čak i Palantir, firma koju je Thiel suosnovao, igra snažno na političkom terenu.

Samo 2024. — preko 860.000 dolara u političke kampanje,

i više od milion dolara uplaćeno organizaciji Make America Great Again Incorporated — formalno nezavisni fond, a nezvanično — Trumpova lična kasa.

Prema zvaničnim podacima, Thiel je u posljednjih nekoliko godina uložio oko 50 miliona dolara u politiku. Javno. Dokazivo.

Ali to je samo površina.

Mnogo toga ide preko saradnika, mreža, ljudi čija imena skoro niko ne zna — i pojedinačnih senatora.

I tu lista tek počinje.

Jer ko danas radi u Palantiru?

Pola tuceta bivših visokih zvaničnika.

Svi ranije u Pentagonu, Bijeloj kući, tajnim službama.

A onda — još jedno ime koje se ne može ignorisati:

J.D. Vance.

Čovjek koji je još na fakultetu govorio: Peter Thiel je moj mentor.

Čovjek koji je dobio 10 miliona dolara za svoj startap i 15 miliona za svoju političku karijeru.

Danas — potpredsjednik SAD-a.

Možda ga bolje znaš po skandalu iz Bijele kuće.

A kad smo već kod zabava…

Peter Thiel organizuje posebnu zabavu. Subota veče, Kalifornija. Bez novinara. Bez fotografija. Samo parking pun blindiranih SUV vozila.

I lista gostiju koja govori više nego bilo koja donacija.

Mjesto: Thielova vila u Los Anđelesu. Vrijednost: 25 miliona dolara. Lokacija: iznad Sunset Stripa. Pogled: cijeli Hollywood.

Ali te večeri nije riječ o glamuru — već o moći.

J.D. Vance, potpredsjednik SAD-a.

Donald Trump Jr., sin predsjednika.

Mike Johnson, predsjedavajući Predstavničkog doma.

Bill Hagerty, Ted Cruz, Dave McCormick — sve sami republikanski senatori.

Republikanska elita, nagurana na jednoj terasi.

A među njima — glave Silicijumske doline.

Mark Zuckerberg (Meta),

Sam Altman (OpenAI),

Travis Kalanick (bivši CEO Ubera),

Blizanci Winkelvoss (osnivači kripto berze Gemini),

i mnogi drugi direktori velikih firmi.

I na samom rubu, ali s direktnim kontaktom s domaćinom —

Miriam Adelson, milijarderka iz kazino industrije, jedna od najvećih političkih donatora u SAD-u.

To nije klasični fundraiser.

Nema muzike. Nema novinara. Nema bine.

Samo jedna prostorija gdje se miješaju tehnologija, politika i milijarde dolara.

Bez mikrofona.

Šta je tamo dogovoreno? Nema zvaničnih zapisnika.

Ali ko je bio prisutan — govori sve.

Miševi postaju fizički spremniji zahvaljujući tome. Kod ljudi još nije dokazano. Ali — šta ako jednog dana funkcioniše? Thiel želi biti prvi koji će platiti. A ako i ne uspije? Nema problema — on se već pripremio.

Jer Peter Thiel je najavio da će nakon smrti biti zamrznut.

Kriogenika. Zamrznut, dok ga nauka ne bude mogla vratiti nazad.

Privatno — stvari postaju još mračnije.

Od 2017. godine Thiel je u braku sa Mattom Dernseisenom, portfelj menadžerom u Thiel Capitalu. I to — diskretno, ali spektakularno.

Ali 2023. godine umire Thielov bivši partner i model Jeff Thomas.

Nakon pada s 12. sprata.

Prije toga — psihički problemi, zavisnost i, kako je sam rekao, toksična veza koja ga je „poždrela“.

Nije bio samo partner — bio je i javno lice. Luksuzna putovanja, skupi pokloni, a zatim — raskid.

Nije bio na listi zvanica za Thielovu novogodišnju zabavu.

Ipak je došao.

Svađa s Thielovim mužem.

Nedugo zatim — Thomas je mrtav.

A Thiel?

Opet ćutanje.

A onda je tu još jedan njegov eksperiment — na polju obrazovanja.

Thiel Fellowship.

100.000 dolara za mlade ljude — ali pod jednim uslovom:

moraju da napuste fakultet.

Dalje od kampusa — pravo u garažu.

Vitalik Buterin, osnivač Ethereuma — uspjeh.

Drugi — izgubljeni.

Kritike kažu: obrazovanje je više od pitch-decka, više od dobre ideje i dukserice.

Mnogi stipendisti nisu propali na tržištu — već u životu.

Jer Thiel ne vjeruje u obrazovanje za sve — već u selekciju.

U elitu koja se rano izdvaja, pa zatim gura naprijed.

Svi ostali su — pozadinska buka.

Dakle, ko je Peter Thiel?

Peter Thiel potiče iz porodice obilježene ratom.

Iz svijeta u kojem se moć nije propitivala — već nasljeđivala.

Danas tvrdi da je demokratija nespojiva sa slobodom.

Podržava autoritarne političare — a sam živi otvoreno kao gej.

Finansira radikalne projekte protiv državne kontrole,

a istovremeno gradi softver za nadzor tajnim službama.

Pljuje po elitama — a istovremeno stvara sopstvenu elitu.

Ručno biranu. Finansiranu. Postavljenu. U firme. U vlade.

I dok monopol naziva ciljem i vrlinom,

upozorava na moć drugih.

Ko ga sluša — čuje jasne riječi.

Ko ga gleda — vidi suprotno.

On savršeno vlada umijećem da laž zvuči kao istina.

Videolink: https://youtu.be/zud-kwsyxqg?si=bxZkpt3PmxziYImq