Povijesni primjeri akumulacije zlata i monetarni zaokreti

Kroz povijest, zlato je često bilo u središtu ključnih preokreta u monetarnom sustavu. Nakon Drugog svjetskog rata, Bretton Woods sustav (1944.) uspostavio je zlatno-devizni standard: američki dolar bio je vezan uz zlato ($35 za uncu), a valute drugih zemalja bile su vezane uz dolar. Ovo je dalo dolaru globalnu dominaciju, budući da je SAD tada držao najveće zlatne rezerve na svijetu. Međutim, krajem 1960-ih pojavile su se pukotine – SAD je tiskao sve više dolara za financiranje rata u Vijetnamu i drugih rashoda, pa je količina dolara u opticaju nadmašila pokriće u zlatu. Strane središnje banke počele su masovno mijenjati dolare za američko zlato, trošeći američke rezerve.

U kolovozu 1971. došao je Nixonov šok: predsjednik Richard Nixon naglo je ukinuo vezanost dolara za zlato, tzv. “zatvaranje zlatnog prozora”. Stranim središnjim bankama više nije bilo dopušteno mijenjati dolare za zlato. Time je de facto okončan Bretton Woods sustav i svijet je prešao na režim fiat valuta – dolar je ostao rezervna valuta, ali bez zlatnog pokrića. Ova odluka odjeknula je globalno; tečajevi su se počeli slobodno kretati, a zlato je iz monetarne sjene ubrzo iskočilo – cijena mu je dramatično porasla kroz 1970-e (sa $35 na preko $600 po unci do kraja desetljeća). Nixonov potez označio je povijesni zaokret: kraj ere u kojoj je zlato izravno vezivano uz novac i početak ere dominacije fiat dolara.

Zlato je ponovno došlo u fokus nakon 2014., kada je ruska aneksija Krima izazvala sankcije Zapada. Rusija (2014.–2022.) tada započinje sustavno dedolarizirati svoje gospodarstvo i akumulirati zlato. Ruska centralna banka višestruko je ubrzala kupovinu zlata od 2014. nadalje​. Rezultat: ruske zlatne rezerve su se gotovo utrostručile od 2014. do 2022, dosegnuvši oko 2.300 tona (procijenjenih ~$140 mlrd) – većinom pohranjenih u trezorima unutar Rusije, izvan domašaja stranih sankcija. Ovo se pokazalo strateški mudrim potezom kada su 2022. uvedene drakonske sankcije zbog rata u Ukrajini. Oko $300 mlrd ruskih deviznih rezervi u inozemstvu bilo je zamrznuto, ali zlatne poluge u Moskvi nitko nije mogao “zamrznuti”​. Zlato je za Rusiju postalo “nesmrzavajuća imovina” – zaštita od financijskog oružja. Iako je pretvaranje tog zlata u likvidna sredstva pod sankcijama izazov (legalni kanali su zatvoreni, pa se poseže za diskretnim prodajama po nižim cijenama npr. Kini​), samo njegovo posjedovanje dalo je Moskvi određenu financijsku slobodu usred izolacije. Ruski primjer pokazuje klasičnu ulogu zlata kao utočišta u kriznim preokretima monetarnog poretka.

Kineska akumulacija zlata: tijek, institucije i simbolika

Dok je Rusija zlato gomilala ponukana sankcijama, Kina to čini dugoročnije i sustavnije. Kineska akumulacija zlata započela je početkom 21. stoljeća, paralelno s rastom kineske moći. Ključni korak bila je liberalizacija domaćeg tržišta zlata: Kina je 2002. osnovala Šangajsku burzu zlata (SGE), čime je PBOC (Narodna banka Kine) prepustila tržištu dotadašnje centralizirano upravljanje zlatom​. SGE je postao središnje mjesto za kupoprodaju zlata u Kini, otvoreno i građanima i institucijama, uz stroga pravila – praktički sve zlato uvezeno ili proizvedeno u Kini prolazi kroz SGE, što znači da država ima dobru kontrolu i uvid u tokove zlata. Sljedeći važan element je Šangajska burza terminskih ugovora (SHFE), koja je 2008. pokrenula terminske ugovore na zlato, omogućivši hedging i formiranje domaće cijene zlata denominirane u juanima. Putem tih institucija – SGE za fizičko i SHFE za financijsko zlato – Kina je stvorila infrastrukturu za tržište zlata u službi nacionalnih ciljeva.

Istodobno, Narodna banka Kine (PBOC) postupno je povećavala službene zlatne rezerve. Između 2002. i 2019. Kina je službeno akumulirala oko 1.448 tona zlata (povećavši svoje rezerve s oko 600 t na preko 1.800 t). Nakon 2019., uslijedila je stanka u objavi kupovina, da bi koncem 2022. PBOC iznenada izvijestila o novim kupnjama (62 t u dva mjeseca), čime su službene rezerve po prvi put probile 2.000 tona​. To je izazvalo pažnju jer se zna da Kina tradicionalno kupuje tajno i u intervalima objavljuje skokove – očito je da kontinuirano gomilaju zlato, ali ne otkrivaju sve u realnom vremenu.

Osim državnih rezervi, tu je i privatno i industrijsko zlato. Kina je danas daleko najveći svjetski proizvođač zlata – od 2007. pretekla je Južnu Afriku i drži vrh, s oko 15% globalne proizvodnje​. Od 2000. do danas iz kineskih rudnika je izašlo preko 6.800 tona zlata​. Važno: gotovo se ništa od tog zlata ne izvozi​. Štoviše, više od polovice proizvodnje je iz rudnika u državnom vlasništvu, što sugerira da značajan dio tog metala možda završava u državnim trezorima ili u domaćinstvima pod kontrolom države. Kina je i najveći svjetski uvoznik zlata – tisuće tona ušle su u zemlju kroz Hong Kong, Švicarsku, Dubai tijekom proteklog desetljeća​. Kad se sve zbroji, stručnjaci špekuliraju da Kina možda ima puno više zlata nego što službene rezerve pokazuju (neke procjene idu i preko 5.000 t ako bi se pribrojile druge državne institucije i fondovi). Time Kina, tiho ali temeljito, gradi zlatnu poziciju usporedivu s najvećim svjetskim holderima (SAD i europske zemlje).

Što simbolizira ova kineska zlatna strategija? Prije svega, stratešku pripremu za novu monetarnu eru. Zlato u kineskim rukama je osiguranje – ako dođe do dolarske krize ili sankcija, fizički metal čuva vrijednost i likvidnost izvan dosega Zapada. Također, kinesko gomilanje zlata šalje signal o ambicijama juana: premda juan još nije globalno dominantan, veće zlatne rezerve jednog dana mogu poslužiti kao temelj povjerenja u kinesku valutu (npr. ako bi ikad djelomično vezali juan uz zlato ili jednostavno demonstrirali financijsku snagu). U povijesti, velike ekonomske sile držale su velike zlatne zalihe – Kina time poručuje da se vidi kao velesilu u usponu spremnu za vodeću ulogu u svjetskim financijama. Istovremeno, kroz SGE Kina promiče i demokratizaciju zlata unutar zemlje – štediše i investitori mogu lako kupiti zlato, što povećava ukupno kinesko “narodno” bogatstvo u zlatu. Ukratko, kineska akumulacija zlata odvija se institucionalno (preko PBOC-a i domaćih burzi) i simbolizira odmak od oslanjanja isključivo na dolar te povratak povijesnom novcu – zlatu – kao jamstvu vrijednosti.

BRICS i dedolarizacija: prema alternativnoj monetarnoj arhitekturi

Dok Kina vodi individualnu strategiju, širi front dedolarizacije vidljiv je kroz suradnju ekonomija u razvoju, pogotovo bloka BRICS (Brazil, Rusija, Indija, Kina, JAR). Ove zemlje dijele interes smanjiti dominaciju dolara u međunarodnoj trgovini i financijama te time smanjiti utjecaj (i pritiske) SAD-a. Ključni elementi njihovog zajedničkog pristupa uključuju:

• Bilateralna trgovina u domaćim valutama: BRICS partneri sve više međusobno posluju zaobilazeći dolar. Primjerice, Kina i Brazil su 2023. postigli dogovor o izravnoj razmjeni juana i reala u trgovini, umjesto preko dolara​. Time brazilski izvoznici u Kinu dobivaju zaplativo u realima, a kineski uvoznici plaćaju u juanima – eliminira se trošak i rizik konverzije u dolar. Rusija i Kina otišli su još dalje; pod sankcijama, Rusija je praktički prigrlila juan kao rezervnu valutu. Trgovina između rubalja i juana eksplodirala je – u mjesecima nakon veljače 2022., obujam izravne zamjene porastao je 80 puta​. Sada se većina rusko-kineske razmjene energije i robe odvija u rublju ili juanu, što je nezamislivo bilo prije desetak godina kad je dolar bio posrednik za gotovo sve. Slični trendovi vide se između Indije i Rusije (Rusija prihvaća indijske rupije za izvoz nafte, ili preko posrednika u drugim valutama), te u trgovini unutar Globalnog juga općenito – od Argentine i Kine do bliskoistočnih zemalja koje prilaze BRICS-u. Ta “patchwork” mreža sporazuma signalizira da zemlje traže praktične načine trgovine bez dolara, često radi uštede i smanjenja izloženosti sankcijama.
• Nove klirinške i financijske infrastrukture: Kako bi podržali trgovinu u lokalnim valutama, BRICS zemlje grade alternativne financijske cjevovode. Nakon prijetnji 2014. da će biti isključen iz SWIFT-a, Rusija je razvila SPFS, vlastiti sustav međubankovne komunikacije. Do kraja 2021. imao je stotine članova (uglavnom ruskih banaka, ali i ponekih stranih u susjedstvu), a od 2022. Rusija pregovara s Kinom o povezivanju SPFS-a s kineskim mrežama. Kina je, sa svoje strane, još 2015. pokrenula CIPS (Cross-Border Interbank Payment System), sustav za međunarodna plaćanja u juanima​. CIPS može funkcionirati neovisno o SWIFT-u (premda se dijelom i integrira s njim) te omogućuje bankama globalno da vrše poravnanja u juanima preko kineske infrastrukture. Uz to, Kina i Rusija su uspostavile i valutne swap linije – već 2014. potpisan je sporazum vrijedan 150 mlrd juana za zamjenu valuta​, koji je obnavljan i proširivan. Takvi swap-aranžmani postoje i među drugim BRICS članicama i njihovim partnerima, osiguravajući likvidnost u lokalnim valutama u slučaju potrebe. Dodatno, Novi razvojni banke BRICS-a (osnovana 2015.) pruža financije izvan okvira tradicionalnih zapadnih institucija (MMF, Svjetska banka), često u lokalnim valutama ili alternativnim aranžmanima. Sve to gradi temelje paralelnog financijskog ekosustava.
• Potencijalna zajednička valuta (možda i uz zlato): Ideja o BRICS-valuti sve se češće spominje. Ruski dužnosnici osobito guraju tu zamisao, videći u njoj način da se dugoročno izbjegnu valutni ratovi i sankcije. Početkom 2023. ruska je strana najavila razmatranje “nove trgovinske valute, potkrijepljene zlatom” unutar BRICS-a​. To je odjeknulo u medijima – zvučalo je kao najava povratka nekoj formi zlatnog standarda za multipolarnu skupinu zemalja. Neovisni analitičari su skeptični prema skorom uvođenju takve valute, ali primjećuju da će zlato vjerojatno imati značajnu ulogu u daljnjoj dedolarizaciji BRICS zemalja​. I doista, tri BRICS članice (Kina, Rusija, JAR) spadaju među najveće svjetske proizvođače zlata, pa im ideja “zlatne podloge” nije strana​. Ipak, praktični izazovi su veliki: za zajedničku valutu trebala bi visoka razina koordinacije monetarne politike, a BRICS je heterogen (npr. geopolitičke tenzije Kine i Indije). Postavlja se i pitanje bi li takva valuta zamijenila nacionalne (malo vjerojatno, jer zemlje ne žele gubiti monetarni suverenitet) ili bi postojala paralelno kao obračunska jedinica. Razrađuju se razni modeli – od “košarice” (slično SDR-u, gdje bi vrijednost bila vezana uz kombinaciju BRICS valuta i možda zlata) do fiksnog tečajnog režima između članica​. Za sada su to koncepti u povojima; recimo, krajem 2024. na summitu u Kazanu tema zajedničke valute bila je prisutna, ali bez konkretnog plana​. Ono što je bitno jest smjer: BRICS zemlje žele reformu globalnog financijskog poretka koji bi smanjio privilegije dolara i dao veći značaj njihovim valutama i resursima (uključujući zlato). U međuvremenu, najpragmatičniji put je lokalna-za-lokalnu valutu – dakle, umrežavanje sustava poput CIPS-a, SPFS-a i porast udjela juana, rupija, reala u međusobnoj trgovini, što se već ubrzano događa.

BRICS tako predstavlja kolektivni pokret dedolarizacije. Ako pojedinačno zemlje poput Kine i Rusije možda ne mogu same srušiti dolar s trona, zajedničkim ekonomskim težinama (BRICS sada čini veći udio globalnog BDP-a PPP mjerom nego G7) mogu stvoriti alternativne tokove trgovine i financija koji postupno nagrizaju sveprisustvo dolara. Ovaj trend podupiru i mnoge druge zemlje izvan BRICS-a – od naftnih izvoznika koji pristaju trgovati u alternativnim valutama, do regionalnih blokova koji traže neovisnost. Rezultat bi dugoročno mogla biti fragmentiranija globalna monetarna arhitektura, gdje paralelno egzistiraju više zona valuta, umjesto jedne dominantne. Za sada, međutim, dolar i dalje vlada, ali BRICS drži važan zaplet u priči o njegovu potencijalnom padu.

Trgovinske tenzije SAD–Kina: carine, financijski rat i pritisci dedolarizacije

Središnji geopolitički sukob koji ubrzava mnoge od ovih procesa je sukob SAD-a i Kine – dvije najveće ekonomije svijeta. Ono što je započelo kao trgovinski rat za carine, preraslo je u sveobuhvatno nadmetanje na poljima tehnologije, financija i strateških sirovina. Ti tenzionirani odnosi stvaraju dodatni poticaj Kini (i drugima) da smanje osjetljivost na dolar.

Trgovinski rat (2018.–...): Pod američkim predsjednikom Donaldom Trumpom, SAD je 2018. uveo visoke carine na stotine milijardi dolara vrijednosti kineskog uvoza. Carinske stope su postupno dizane – od početnih 10% na širok spektar proizvoda, do 25% na oko polovicu kineskog izvoza u SAD. Retorika je bila o “nepoštenoj trgovini” i potrebi da se zaustavi kineski industrijski uspon na račun američkih radnih mjesta. Kina je uzvratila kontracarine na američke proizvode. Sukob je zaprijetio globalnoj trgovini, ali dvije strane su krajem 2019. postigle djelomični sporazum (tzv. “Phase One”), koji je donio predah. Međutim, temeljni problemi ostali su neriješeni. Dolaskom Bidenove administracije carine su uglavnom zadržane, a u nekim segmentima (tehnologija) pooštrene su restrikcije. U 2022. i 2023. trgovinske tenzije opet rastu, djelomično potaknute kineskom domaćom politikom (npr. državni poticaji visokotehnološkim sektorima koje SAD smatra nepoštenima).

Godine 2025. retorika se toliko zaoštrila da je Bijela kuća signalizirala mogućnost carina i do 245% na sav kineski uvoz, kao krajnju mjeru odmazde. Ta astronomska brojka – najviša ikad spomenuta u bilateralnim odnosima – pojavila se u američkom dokumentu uz izvršnu uredbu, što je Peking dočekao na nož​. Iako je ne izvjesno da bi takva tarifa u potpunosti bila implementirana, sama prijetnja odražava razinu eskalacije. Kina je poručila da se neće povući pred pritiscima te uzvratila vlastitim mjerama: carine do 125% na američku robu, ograničenja uvoza američkih poljoprivrednih proizvoda i – što je strateški vrlo osjetljivo – kontrole izvoza rijetkih metala ključnih za visokotehnološku proizvodnju. Time je Kina pokazala da ima “adute” u obliku svog monopola na određene sirovine (poput rijetkih zemalja potrebnih za čipove, baterije, električne automobile i sl.).

Financijske i tehnološke sankcije: Paralelno s carinama, SAD je pokrenuo kampanju ograničavanja kineskog pristupa vrhunskim tehnologijama. Najpoznatiji je slučaj Huawei – kineski tech gigant je 2019. stavljen na crnu listu, čime mu je uskraćen pristup američkim čipovima i softveru. Kasnije su te mjere proširene i na druge kineske kompanije. Do 2023. SAD je uveo stroga ograničenja na izvoz naprednih polovodiča i opreme u Kinu, nastojeći usporiti kineski razvoj umjetne inteligencije i superračunala. Kina je to doživjela kao tehnološki rat, i uzvratila vlastitim sankcijama (npr. zabrana izvoza ključnih materijala za proizvodnju čipova u Ameriku, pritisak na zapadne firme u Kini itd.). Ovaj tehnološki aspekt značajan je jer utiče i na financije – npr. smanjuje se povjerenje Kine u zapadne dobavljače i potiče domaća samodostatnost, uključujući u financijskom sustavu.

SWIFT i dolar kao oružje: Najdramatičniji primjer financijskog “oružja” vidjeli smo 2022. protiv Rusije – isključenje ruskih banaka iz sustava SWIFT i zamrzavanje deviznih rezervi. Kinesko vodstvo pomno je analiziralo taj presedan. Iako je malo vjerojatno da bi se iste ekstremne mjere olako upotrijebile protiv Kine (s obzirom na međusobnu ekonomsku isprepletenost Kine i Zapada), u Pekingu ne isključuju takvu mogućnost u slučaju težeg sukoba (primjerice, oko Tajvana). Sama prijetnja djeluje dovoljno da Kina ubrza razvoj zamjena za SWIFT (CIPS) i smanji držanje imovine koja bi mogla biti zamrznuta (npr. američkih državnih obveznica). Dedolarizacija, dakle, nije samo ekonomsko pitanje, već i nacionalna sigurnosna strategija. Kineski analitičari otvoreno govore o “weaponizaciji” dolara od strane SAD-a i procjenjuju kako smanjiti tu ranjivost. Već 2014., kada su prvi put razmatrane sankcije protiv Rusije, kineski su mediji i stručnjaci raspravljali o scenariju da i Kina jednog dana bude meta – što je dalo poticaj razvoju domaćih platnih sustava, digitalnog juana i sl.

Kombinacija trgovinskih barijera, tehnološkog “decouplinga” i financijskih prijetnji stvara snažan dedolarizacijski pritisak. Ne samo Kina, već i mnoge zemlje vide kako ovisnost o dolaru može postati ahilova peta – danas-sutra, neslaganje sa zapadnom politikom može značiti financijsku izolaciju. Stoga te zemlje pojačano diversificiraju svoje rezerve (više eura, juana, pa i zlata), sklapaju swap ugovore i traže sigurnije načine trgovine. Na globalnoj razini, to postupno smanjuje relativnu ulogu dolara. Američke sankcije prema više od 30 zemalja svijeta posljednjih godina paradoksalno podrivaju dugoročnu moć dolara, jer potiču stvaranje sustava koji ga zaobilaze​. Tako trgovinske tenzije SAD-Kina imaju reperkusije puno šire od bilateralnog odnosa – one ubrzavaju rađanje multipolarne financijske ere.

Kineska strategija za smanjenje ovisnosti o USD

Suočena s navedenim izazovima, Kina provodi višedimenzionalnu strategiju kako bi smanjila ovisnost o američkoj valuti i financijskom sustavu. Ključni elementi te strategije su:

• Akumulacija zlata: Kao što je opisano, Kina agresivno povećava zlatne rezerve. Zlato je osiguranje od dolarskih rizika – njegova vrijednost nije pod kontrolom SAD-a i povijesno drži kupovnu moć u krizama. Kineske vlasti svjesno diverzificiraju dio svojih golemih deviznih rezervi (preko $3 bilijuna) iz dolarskih obveznica u zlatne poluge​. Tim potezom smanjuju izloženost prema američkom dugu i šalju signal tržištima da juan ima čvrstu potporu. Zlato bi moglo odigrati ulogu i u budućim aranžmanima – npr. ako bi Kina ikad ponudila “zlatom pokriven” digitalni juan za međunarodnu upotrebu ili podržala kakav zajednički BRICS mehanizam. Za sada, kinesko zlato već ulijeva sigurnost – primjerice, nakon financijskih sankcija Rusiji 2022., pojavile su se špekulacije da bi i Kina mogla biti meta; činjenica da Kina drži značajne rezerve zlata unutar zemlje znači da dio njezine imovine ostaje nedodirljiv i u crnim scenarijima.
• Internacionalizacija juana: Kina sustavno radi na tome da juan (CNY) postane šire prihvaćena valuta u trgovini i financijama. Još 2009. pokrenuli su programi za korištenje juana u prekograničnoj trgovini (najprije s Hong Kongom i ASEAN zemljama). Danas se oko 5% globalne trgovine obračunava u juanima, a taj udio raste. Kina je uspostavila valutne swap linije s preko 40 država – od velikih ekonomija poput Europske centralne banke, do mnogih manjih zemalja u razvoju. Swap linija omogućuje središnjim bankama da razmijene valute (npr. daju juane u zamjenu za lokalnu valutu) i tako osiguraju likvidnost za trgovačke transakcije​. Primjer s Rusijom (150 mlrd juana swap) pokazao je kako se to koristi u krizi – Rusija je preko te linije povećala udio juana u svojim rezervama i plaćanjima. Osim swapova, Kina potiče financijska središta u svijetu da postanu offshore hubovi za juan – London, Singapur, Frankfurt i dr. imaju “yuan clearing banks”. Time juan postaje dostupniji međunarodno. Krajnji cilj je da juan jednog dana bude među glavnim rezervnim valutama svijeta. Već je 2016. uvršten u košaricu SDR-a MMF-a, što je formalno priznanje njegove važnosti. Ipak, udio juana u globalnim rezervama zasad je oko 2–3%​, djelomično i zbog ograničenja o kojima će biti riječi (kapitalne kontrole, konvertibilnost).
• Digitalni juan (e-CNY): Kina je pionir među velikim ekonomijama u lansiranju središnje banke digitalne valute (CBDC). Digitalni juan, poznat i kao e-CNY, uveden je eksperimentalno 2020./2021. u više kineskih gradova i od tada se širi upotreba u domaćem platnom prometu. Strateški, e-CNY ima i međunarodnu dimenziju. Kao digitalna valuta pod kontrolom PBOC-a, može se koristitirati za izravna plaćanja između dviju strana bez potrebe za SWIFT-om ili američkim bankama posrednicima. Kina je već testirala prekogranične digitalne transakcije u suradnji s centralnim bankama Hong Konga, Tajlanda i UAE. Ideja je da, primjerice, kineski uvoznik i indijski izvoznik u budućnosti mogu koristiti službene digitalne valute (e-juan i eventualno digitalna rupija) za namiru, čime bi se transakcija odvila unutar državnih blockchain sustava, izvan tradicionalne bankovne mreže. E-CNY tako postaje potencijalno moćan alat za zaobilaženje dolara i SWIFT-a. Osim toga, donosi i Kini dodatnu kontrolu i praćenje tokova novca (što Peking cijeni iz regulatornih razloga). Za sada, digitalni juan je u fazi domaće implementacije – kineska populacija ga koristi za maloprodajna plaćanja, isplate poticaja, pa čak i plaće u nekim javnim ustanovama. No u budućnosti, kako povjerenje u njegov tehnički okvir raste, e-CNY bi mogao biti ponuđen i strancima (turistima tijekom Olimpijade 2022. već je bio ponuđen na probu). U kontekstu dedolarizacije, digitalne valute su novo bojno polje – Kina se pozicionira da prva iskoristi tu tehnologiju za jačanje uloge juana globalno.
• CIPS i financijska mreža: Kao što je spomenuto, CIPS (kineski odgovor na SWIFT) ključan je za omogućavanje većeg korištenja juana. Kroz CIPS, transakcije u juanima između različitih zemalja mogu proći bez da se oslanjaju na zapadne banke. Trenutno je u CIPS uključen velik broj kineskih i stranih banaka, ali obujam je još mali u usporedbi sa SWIFT-om. Ipak, u scenariju eskalacije sukoba, Kina ima spreman rezervni sustav za međunarodna plaćanja. Osim CIPS-a, kineske banke također šire svoje globalno prisustvo – npr. Bank of China i ICBC imaju podružnice širom svijeta koje mogu izravno obavljati transakcije između Kine i drugih tržišta. Kina također promiče upotrebu UnionPay kartičnog sustava (svoje verzije Visa/Mastercarda) u inozemstvu, te investira u fintech (Alipay, WeChat Pay) koji bi jednoga dana mogli preko granica raditi u juanima. Svi ovi napori doprinose de-amerikanizaciji financijskih tokova.
• Bilateralni sporazumi i petroyuan: Kineska diplomacija također igra ulogu – sklapaju se dogovori kojima se ključne robe plaćaju u juanima. Primjer je trgovina energentima: nafta i plin – Kina već neko vrijeme ohrabruje velike naftne partnere da prihvate juan. Sa Rusijom to već čine (ruska nafta sve više ide u Kinu za juane, koje Rusija onda mijenja za robu ili zlato). U ožujku 2023., kineska i francuska tvrtka realizirale su prvi LNG ugovor u juanima​. Saudijska Arabija – dugo uporište petrodolara – otvoreno je 2022. razmatrala prihvaćanje juana za dio isporuka Kini. Ako bi se dio globalnog tržišta nafte preusmjerio na “petrojuan”, to bi bio udarac simbolici dolara. Slično, Kina sklapa sporazume o investicijama i infrastrukturi (npr. u sklopu Inicijative pojas i put) gdje kredite daje u juanima i prima otplate u juanima, čime stvara krug juana izvan svojih granica.
• Akumulacija sirovina i strateških zaliha: Još jedan, često previđeni dio kineske strategije je diverzifikacija imovine koju posjeduje. Umjesto da državni fondovi i PBOC kupuju gotovo isključivo američke obveznice (što je bio slučaj 2000-ih), Kina sve više ulaže u “stvarne” imovine: ogromne rezerve nafte (Kina je izgradila najveća skladišta nafte i kontinuirano kupuje kad su cijene niske), metale (strateške rezerve bakra, aluminija, rijetkih zemalja), pa i poljoprivredne proizvode (Kina drži značajan postotak svjetskih zaliha kukuruza, pšenice, riže – iz razloga prehrambene sigurnosti, ali efekti su i financijski). Također, kineske državne kompanije kupuju rudnike litija, kobalta, željeza širom Afrike, Latinske Amerike i Azije. Sve to znači da Kina pretvara svoje dolarima zarađene trgovinske suficite u opipljivu imovinu po svijetu. U scenariju velike inflacije dolara ili financijskog prekida, posjedovanje fizičkih resursa pruža zaštitu – te zalihe uvijek imaju intrinzičnu vrijednost i mogu se koristiti ili prodati prema potrebi. Ovo je drugačija filozofija od čuvanja štednje u tuđim obveznicama; Kina, pojednostavljeno rečeno, radije kupuje rudnike nego američki dug. Dugoročno, to je oblik dedolarizacije bilance – smanjenje udjela USD u strukturi nacionalnog bogatstva.

Ova višestruka strategija već donosi rezultate: udio dolara u kineskim međunarodnim rezervama pao je posljednjih godina, trgovina u juanima dostiže rekorde, a kinesko gospodarstvo postaje otpornije na vanjske šokove. Naravno, Kina i dalje drži stotine milijardi dolara imovine (jer je nemoguće preko noći iz toga izaći bez poremećaja), ali trend je jasan. Važno je naglasiti da Kina pritom pazi da ne uzdrma tržišta naglim potezima – npr. ne prodaje naglo sve američke obveznice jer bi time rušila njihovu vrijednost i sama se rezala. Dedolarizacija je pažljivo kalibriran proces. Svaki potez – bilo kupnja zlata, bilo novi ugovor o juanu – odvaguje se prema utjecaju na globalnu ekonomiju. Ironija je da Kina, dok se želi riješiti ovisnosti o dolaru, istovremeno mora paziti da ne obezvrijedi previše dolar, jer i sama ima goleme dolarske aktive. Zato je ovo maraton, a ne sprint.

Prednosti, mane i izazovi kineskog pristupa

Kineski pristup dedolarizaciji donosi određene prednosti, ali i otvara niz izazova i dilema:

• Prednosti:
• Monetarna neovisnost: S većim korištenjem juana i alternativnih kanala, Kina manje ovisi o hirovima Washingtona. To smanjuje rizik da njezin rast bude talac sankcija ili financijskih pritisaka. Također, smanjuje valutni rizik za kineske kompanije koje posluju globalno (ako zarađuju i troše u juanima, nisu izložene fluktuacijama dolara).
• Financijska snaga: Akumulacija zlata i drugih realnih aktiva jača ukupnu bilančnu poziciju Kine. U slučaju globalne krize povjerenja, Kina stoji na relativno čvršćem temelju. Čak i povratak višestoljetnoj tradiciji (zlato u riznici) ima psihološki efekt stabilnosti.
• Međunarodni utjecaj: Ako juan postane šire prihvaćen, Kina dobiva valutnu moć – sličnu onoj koju SAD uživa s dolarom. To znači da bi drugi držali dio svojih rezervi u juanima (dajući Kini određenu financijsku polugu) i da bi se kineske politike više uvažavale jer bi udar na juan imao globalne posljedice. Također, kineske kompanije bi lakše poslovale, a Kina bi mogla nametati standarde u financijskoj tehnologiji (npr. u digitalnim valutama).
• Niži trošak kapitala: Dugoročno, internacionalizacija juana omogućila bi Kini da se zadužuje u vlastitoj valuti u inozemstvu puno lakše (trenutno, većina kineskog duga prema vani denominirana je u USD). To bi štitilo od valutnih kriza i potencijalno snizilo kamatne stope.
• Sinergija s BRI projektom: Dedolarizacija dobro ide ruku pod ruku s Inicijativom pojas i put – kineskom globalnom investicijskom ofenzivom. Financirajući projekte u lokalnim valutama ili juanima, Kina se pozicionira kao financijer u svoju valutu, što jača njezinu poziciju i smanjuje ulogu trećih strana.
• Mane i izazovi:
• Kapitalne kontrole: Kina i dalje drži stroge kontrole kretanja kapitala preko granica. Stranim ulagačima nije slobodno konvertirati velike iznose juana u druge valute bez ograničenja. Takve kontrole štite Kinu od naglih odljeva novca (koji bi mogli destabilizirati tečaj juana ili iscrpiti rezerve), ali odbijaju potencijalne korisnike juana. Investitor ili centralna banka ne želi držati veliku količinu imovine u valuti koju možda neće moći brzo i lako zamijeniti natrag u dolar ili euro. To ograničava privlačnost juana unatoč kineskoj ekonomskoj snazi​. Mnoge zemlje drže dolar ne zato što vole američku politiku, već zato što je dolar fungibilan i likvidan svugdje i u svakom trenutku. Yuan tu razinu slobode još nema.
• Povjerenje i pravni sustav: Globalne financije nisu samo brojke – puno se svodi na povjerenje. SAD je, unatoč manama, izgradio reputaciju (barem do nedavno) vladavine prava, predvidivosti i zaštite vlasništva. Kina se još bori s percepcijom da strana imovina nije potpuno sigurna unutar njezinog sustava. Nacionalizacije kompanija u prošlosti, netransparentnost pravosuđa pod kontrolom Partije, mogućnost politički motiviranih zapljena ili restrikcija – sve to brine ulagače. Primjerice, nagli regulatorni zahvati Pekinga na domaće tehnološke tvrtke 2021. (kada su vrijednosti giganta poput Alibabe i Tencenta potonule zbog kazni i novih propisa) uzdrmali su povjerenje i doveli do velikog odljeva stranog kapitala iz Kine​. Rezultat: smanjenje udjela juana u globalnim rezervama u 2022. jer su menadžeri riznica odlučili smanjiti izloženost Kini​. Ukratko, Kina mora uvjeriti svijet da je sigurno držati štednju kod nje – a povijesno, to povjerenje stječe se polako, kroz dosljednost politika i otvorenost.
• Konvertibilnost juana: Povezano s kontrolama, juan nije potpuno konvertibilan. Tečaj juana prema drugim valutama još uvijek je u određenoj mjeri upravljan (PBOC svakodnevno postavlja referentni tečaj i intervenira po potrebi). Strane valute se ne mogu slobodno kupovati/prodavati u Kini u neograničenim količinama – postoji tzv. zatvoreni kapitalni račun. Za punu internacionalizaciju, Kina bi morala u nekom trenutku pustiti juan da slobodno fluktuira i dopustiti slobodan priljev/odljev kapitala. Ali to nosi rizike od špekulativnih napada, balona i sloma (Azijska financijska kriza 1997. je poučan primjer opasnosti nagle liberalizacije). Kineski čelnici vrlo oprezno tim putem koračaju – svjesni su da prerano puštanje konvertibilnosti može dovesti do gubitka kontrole nad ekonomijom. Ipak, bez konvertibilnosti, juan ne može postati rezervna valuta prvog reda. To je dakle glavni paradoks: Kina želi globalni juan, ali bez odricanja od kontrole – što je teško pomiriti.
• Dubina i likvidnost tržišta: Jedan razlog zašto centralne banke vole dolar jest taj što mogu uložiti rezerve u američke državne obveznice – tržište vrijedno preko $20 bilijuna, nevjerojatno likvidno, gdje se u sekundi mogu kupiti ili prodati milijarde bez pomaka cijene. Kina nema ekvivalent: tržište kineskih državnih obveznica je veliko (oko $5 bilijuna), ali stranci posjeduju tek mali dio i trgovanje je slabo likvidno međunarodno. Kineske obveznice nude niži prinos nego prije (donošene su blizu onih zapadnih)​, a i valutni rizik brine investitore. Dok Kina ne razvije privlačne financijske proizvode u juanima kojima stranci vjeruju, juan neće moći ući u rezervne portfelje u velikom stilu.
• Geopolitičke implikacije: Uspjeh kineskog modela ovisi i o tome koliko će druge zemlje biti voljne prigrliti ga. No, tu nastupa geopolitika: mnoge zemlje (posebno saveznici SAD-a) sumnjičave su prema prevelikom oslanjanju na Kinu, jer to povlači političke posljedice. Indija, primjerice, iako u BRICS-u, zazire od kineske dominacije i radije promovira svoju rupiju nego juan. Europske zemlje možda diversificiraju malo u juan, ali neće riskirati odvajanje od dolara dok god su sigurnosno vezane uz SAD. I samim zemljama u razvoju prelazak na juan znači da dio suvereniteta prebacuju iz Washingtona u Peking – što nije nužno uvijek doživljeno kao poboljšanje. Dakle, kineski pristup ponekad nailazi na limit povjerenja: države će se koristno povezati (npr. uzeti kineski swap kad im treba likvidnost, ili prodati robu za juane koje odmah zamijene u drugu imovinu), ali neće držati svu štednju u juanima jer ne žele biti previše ovisne o Pekingu. Tako Kina, iako ekonomski snažna, mora i politički graditi koalicije povjerenja. Jedan krivi potez (recimo, pretjerani pritisak na neku zemlju, vojna eskalacija u Aziji itd.) mogao bi unazaditi prihvaćanje juana globalno – jer strah brzo odbija novac.
• Izazov balansiranja: Kineski financijski reformatori često spominju “nemoguću trilemu” u ekonomiji: nemoguće je istovremeno imati fiksni tečaj, slobodan kapitalni tok i neovisnu monetarnu politiku – možeš birati dvije od tri. Kina je dugo birala kontrolu tečaja i neovisnu monetarnu politiku uz zatvorene tokove kapitala. Ako želi juan kao globalnu valutu, morat će otvoriti tokove kapitala, ali onda gubi potpunu kontrolu tečaja i izloženija je vanjskim šokovima. Ovaj politički trade-off leži u srži dileme: hoće li Partija biti spremna pustiti tržišta da više određuju vrijednost juana i kamatne stope? Za sad je odgovor oprezan – postupno i ograničeno otvaranje, uz zadržavanje “rukohvata”. Neki stručnjaci misle da Kina možda nikad ne želi u potpunosti internacionalizirati juan do razine dolara, jer to nosi i odgovornost da budeš izdavatelj globalne javne dobara (likvidnosti) što se kosi s planiranom ekonomijom. Možda im je cilj multivalutni sustav gdje juan igra veću, ali ne isključivu ulogu, čime se smanjuje moć dolara bez potpune liberalizacije Kine. U svakom slučaju, kineski pristup je dugoročna igra s mnogo unutarnjih i vanjskih izazova.

Globalni monetarni reset: scenariji pada dolarske dominacije i učinci na investitore

Sve prethodno vodi do velikog pitanja: hoće li i kako doći do globalnog monetarnog resetiranja u kojem američki dolar gubi svoju globalnu primatnu ulogu? Teza o “kraju ere dolara” više nije rezervirana samo za teoretičare zavjera ili zlatne entuzijaste; sada je razmatraju i ugledni ekonomisti, posebno nakon šokova proteklih godina. Za investitore – uključujući kripto investitore – ovo je pitanje od ogromne važnosti. Razmotrimo moguće scenarije i implikacije:

1. Postupni multipolarni prijelaz: U ovom scenariju, dolar gubi tlo polako, bez dramatičnog kolapsa, ali trajno. Već sada vidimo trend: udio dolara u službenim rezervama polako opada (s ~71% 2000. na ispod 59% danas), dok jačaju udjeli “alternativa” – eura, juana, pa i manjih valuta. Također, udio dolara u globalnoj trgovini smanjuje se kako se više poslova sklapa u drugim valutama. Ako se taj trend nastavi idućih 10-15 godina, mogli bismo doći do situacije da dolar čini možda oko 40%-50% rezervi, euro 20%, juan 10-15%, a ostatak zlato i ostalo. To bi značilo kraj jednopolarnog monetarnog poretka i rađanje višepolarnog. U takvom svijetu, globalne financije ne bi se vrtjele oko jedne valute, već bi više valuta služilo za različite regije i svrhe. Dolar bi i dalje bio važan, ali više ne i sveznajući. To bi možda nalikovalo razdoblju prije 1914., kada su funti sterling, francuski franak, njemačka marka i američki dolar sudjelovali u međunarodnim transakcijama (i zlato je bilo univerzalna podloga). Za investitore, ovaj scenarij znači da se rizici i prilike diversificiraju – ne ovisi sve o Fed-u i dolaru, već treba pratiti više centara (Frankfurt, Peking, itd.). Kripto investitori u takvom svijetu vide potvrdu da je dobro ne imati povjerenje u isključivo jednu fiat valutu. Ako se vrijednost imovine preračunava u više referentnih točaka, store-of-value investicije (poput zlata i Bitcoina) mogle bi biti privlačne kao neutralna sredstva zaštite.

2. Nagla kriza i resetiranje: Drugi scenarij je dramatičniji: globalni monetarni reset potaknut krizom povjerenja. To bi moglo biti, primjerice, ako bi SAD upao u dužničku ili inflacijsku krizu. Rast dugova, politička nestabilnost oko povećanja limita duga, ili monetarna ekspanzija radi financiranja deficita – sve to može poljuljati vjeru u dolar. Ako bi stranci (koji drže preko $7 bilijuna u američkim obveznicama) počeli sumnjati da će dolar očuvati vrijednost, mogli bi krenuti u masovno rasipanje dolarskih rezervi. U takvom “trku za izlaz”, dolar bi mogao naglo pasti na valutnim tržištima, a zlato i druge valute bi skočile. Cijene u dolarima (posebno uvozne robe) porasle bi, ugrožavajući američki standard i forsirajući Fed da bira između hiperinflacije ili drastičnog dizanja kamatnih stopa. To bi bila financijska oluja koja bi se prelila globalno (jer dolar je u svemu). Ishod bi mogao biti neka vrsta novog sporazuma velikih sila – možda nova konferencija poput Bretton Woodsa. U takvom resetu, moguće je da bi se dogovorilo vezivanje valuta uz košaricu (npr. dolar, euro, juan, možda rupla i real, plus zlato) ili čak stvaranje nove globalne obračunske jedinice. Neki predlažu veću upotrebu SDR-a (posebna prava vučenja MMF-a) koji je trenutno samo računovodstvena jedinica vezana uz 5 valuta, ali bi se mogao pretvoriti u pravu nadnacionalnu valutu za rezerve i trgovinu. Drugi zamišljaju digitalnu globalnu valutu koju bi izdala recimo neka međunarodna organizacija ili konsorcij centralnih banaka. U svakom slučaju, dolar bi izgubio status “jedine sigurne luke”. Za investitore, takav nagli reset bio bi vrlo turbulentan: vjerojatno bi došlo do perioda kad su sva fiat sredstva upitna, a panika vlada tržištima. Kripto tržišta u takvom kaosu mogla bi isprva doživjeti šok (jer u krizama likvidnosti i one padaju kad svi prodaju što mogu), ali kasnije bi mogle procvasti. Bitcoinov nastanak iz duha krize 2008. često se navodi – globalna finansijska nestabilnost je upravo okruženje u kojem narativ o decentraliziranom, neinflatornom novcu dobiva na privlačnosti. Ako bi doista došlo do neke nove globalne valute ili standarda, ključno pitanje za kripto investitore je: hoće li decentralizirane valute imati mjesta u tom novom sustavu ili će ih regulatori pokušati u potpunosti potisnuti kako bi nametnuli kontroliranu soluciju?

3. Uloga zlata u resetu: Bilo postupno ili naglo, zlato gotovo sigurno figurira u pričama o dedolarizaciji. Vidimo da centralne banke kupuju zlato rekordnim tempom (2022. najviše od 1950. nadalje)​. To znači da se države osiguravaju za svaki slučaj. Ako bi došlo do novog aranžmana, zlato bi moglo poslužiti kao neutralni sidro – možda ne u obliku direktnog zlatnog standarda (koji ima mane, kako povijest uči​), ali možda kao vrijednosna referenca ili jamstvo između središnjih banaka. Čak i privatno, u vremenima nepovjerenja u valute, ljudi i investitori tradicionalno hrle u zlato, što mu diže cijenu. Nov je faktor Bitcoin – zovu ga i “digitalno zlato”. U idućoj krizi povjerenja, pitanje je hoće li značajniji dio populacije i kapitala pohrliti u Bitcoin umjesto u zlato. Ako hoće, to bi bio tektonski pomak i legitimizacija kripta kao novog “zlata za 21. stoljeće”. Za sada, zlato ima milenijsku reputaciju, dok je Bitcoin mlad i volatilniji. No, mlađa generacija investitora i tehnološki potkovanih pojedinaca možda će diverzificirati i u kripto vjerujući u njegovu ograničenu ponudu (21 mil. BTC) kao zaštitu od razvodnjenja fiat-a. Stoga, globalni reset ne mora značiti povratak samo na zlato – moguće je da dualni sigurni aset postoji: i zlato i Bitcoin (fizičko i digitalno utočište).

Implikacije za kripto investitore:
Kripto zajednica od samih početaka promatra poteze centralnih banaka i valuta kao neku vrstu scenarija koji potvrđuje raison d’etre Bitcoina i ostalih. Dedolarizacija, koliko god zvučala kao makro tema, itekako je relevantna za kripto:

• Hedž protiv sustavnog rizika: Kripto, posebno Bitcoin, zamišljen je kao hedž protiv pada povjerenja u fiat. Ako se krene ostvarivati predviđanje o slabosti dolara, bitka između inflacijskih pritisaka i očuvanja vrijednosti intenzivirat će se. Investitori u Bitcoin često navode da on nije podložan proizvoljnom tiskanju – dakle, ako dolar ili druge valute krenu rapidno gubiti vrijednost, Bitcoin bi teoretski trebao držati bolju poziciju (sve dok ga dovoljno ljudi percipira vrijednim). S rastom cijene zlata uslijed dedolarizacije, vjerojatno bi i Bitcoin porastao jer se investitori često paralelno odnose prema njima kao prema ograničenoj robi.
• Volatilnost i strpljenje: Treba međutim računati da prijelazno razdoblje neće biti ravna linija. Moguća su velika kolebanja. Kripto tržišta su manja i ponekad nelikvidnija, pa u globalnom previranju mogu i nadprosječno oscilirati. U kriznim momentima 2020. i 2022. vidjeli smo da Bitcoin zna pasti zajedno s dionicama kada nastane jurnjava za gotovinom. Stoga kripto investitori trebaju imati dugoročnu perspektivu i izdržljivost. Ako doista vjeruju u scenarij urušavanja starih paradigmi, cilj im je biti pozicioniran prije nego se to dogodi, ali i biti sposoban izdržati potencijalne udare na tom putu.
• Regulatorni rizik: Globalni monetarni reset vjerojatno bi doveo i do pojačanih regulatornih aktivnosti. Vlade, suočene s gubitkom kontrole, mogle bi postati represivnije prema kapitalnim tokovima. U takvom okruženju, kripto bi mogao biti meta jer predstavlja “ventil” izvan sustava. Već sada neke zemlje (poput Kine) ograničavaju trgovanje kriptom da spriječe odliv kapitala. U hipotetskoj dolarskoj krizi, nije nezamislivo da SAD i saveznici pokušaju nametnuti stroge kontrole – npr. zabrane bankama interakciju s kripto mjenjačnicama, pokušaju regulirati ili zabraniti stablecoine koji bi mogli postati konkurencija njihovim službenim digitalnim valutama, pa čak i oporezuju ili prate konverzije iz fiat-a u kripto puno strože. Kripto investitori stoga moraju pratiti regulatorne signale vrlo pažljivo. Diverzifikacija geografska (držati dio imovine u jurisdikcijama koje su kripto-friendly) mogla bi biti zaštita. Također, korištenje privatnih novčanika i decentraliziranih protokola umjesto centraliziranih burzi može dati veću kontrolu nad imovinom u nestabilnim vremenima. U suštini, ideja kripta je “budi vlastita banka” – u scenariju monetarnog resetiranja, to bi mogla biti prednost, ali samo ako se izbjegnu pravne zamke.
• Diversifikacija portfelja: Za one kripto investitore koji su isključivo fokusirani na digitalnu imovinu, globalni reset je podsjetnik da je pametno imati raznolik portfelj. Makroekonomske promjene mogu potrajati godinama, a u međuvremenu neke tradicionalne imovine (poput plemenitih metala, kvalitetnih dionica u rastućim ne-dollar sektorima, pa i nekretnina) mogu pružiti stabilnost dok kripto potencijalno eksplodira ili se kreće ciklički. Kripto se često uspoređuje sa zlatom, ali mnogi iskusni investitori zapravo drže i zlato i Bitcoin – prvo kao osiguranje od najgoreg, drugo kao opciju velikog rasta u novom sustavu. Slično, neki drže i dio stablecoina vezanih uz različite valute, za svaki slučaj. Poanta je ne kladiti se 100% na jedan ishod ili jedan aset.

Kako čitati znakove i reagirati? Kripto investitori bi trebali pratiti metrike dedolarizacije: npr. objave središnjih banaka o kupnji zlata, sklapanje trgovinskih ugovora u drugim valutama, kretanje udjela dolara u globalnim rezervama (IMF COFER izvješća) i retoriku međunarodnih foruma (BRICS summiti, G7, G20) o reformi financija. Ako vidimo, primjerice, da OPEC zemlje počinju kolektivno prihvaćati valute poput juana za naftu, to je veliki signal da se petrodolarna era erodira. Ako još k tome dođe do jače inflacije dolara ili pada vrijednosti američkih obveznica zbog manjka kupaca, to je znak da se akteri pozicioniraju za post-dolarni svijet. Takve makro promjene mogle bi ići sporo, ali učinci na cijene imovine mogu biti preduhitreni – tržišta diskontiraju budućnost. Stoga, kripto investitor ne smije biti izoliran u “crypto bubble”; naprotiv, mora imati širok pogled: razumjeti zlato, obveznice, valutne tečajeve, geopolitičke rizike. To omogućuje pravodobne odluke – npr. prelazak dijela portfelja iz altcoinova u Bitcoin (ako se vjeruje da će BTC biti glavni dobitnik globalnog preokreta), ili konverziju dijela kripta u fizičko zlato (radi diversifikacije rizika od internetskih poremećaja).

Zaključak

Svijet je ušao u period ubrzanih promjena monetarne paradigme. Akumulacija zlata od strane velikih igrača poput Kine i Rusije, jačanje BRICS bloka i njihovi potezi prema dedolarizaciji, te trgovinski i financijski ratovi koji nagrizaju povjerenje u dosadašnji poredak, svi ti signali ukazuju da se približavamo potencijalnoj prekretnici. Ono što se dugo smatralo nezamislivim – da bi dolar mogao izgubiti krunu – sada se otvoreno raspravlja i planira. Naravno, dolar i dalje ima inerciju, ogromnu ekonomsku, vojnu i političku moć iza sebe. Promjena neće doći lako niti bez otpora. No, za investitore (posebice one sklone alternativnim ulaganjima poput kripta) ključno je biti svjestan što se događa i zašto je to važno. Ovo nije samo teorija – već sada odluke o alokaciji imovine koju donose države i fondovi utječu na tržišne trendove (npr. rast cijene zlata, slabost dolara naspram nekih valuta, interes za Bitcoin).

Kripto investitori mogu ove promjene interpretirati kao potvrdu svog osnovnog stava da je dobro biti izvan tradicionalnog sustava do određene mjere. Bitcoin je zamišljen kao alternativa centralnom bankarstvu; ako povijest ulazi u fazu preispitivanja uloge centralnih banaka i fiat valuta, to je okruženje u kojem ideja Bitcoina dobiva na značaju. Ali treba ostati razborit: prijelaz može biti kaotičan. Oni koji su spremni, informirani i fleksibilni, moći će zaštititi i potencijalno uvećati svoju imovinu. Oni pak koji ignoriraju znakove riskiraju se naći na krivoj strani povijesti sa suviše koncentracije u zastarjelim “sigurnim” instrumentima.

Na kraju, možda najvažniji savjet je diverzificirati i ostati educiran. U vrijeme monetarnog resetiranja, znanje postaje zlata (ili bitcoina) vrijedno. Praćenje razvoja događaja – od odluka Fed-a, preko sastanaka BRICS-a, do inovacija u digitalnim valutama – pomoći će investitorima da prilagode svoje strategije. Bilo da vjeruju u kripto, zlato, dionice ili nekretnine, razumijevanje šireg konteksta dedolarizacije omogućuje im donošenje boljih odluka.

Svijet se možda neće promijeniti preko noći, ali tektonske ploče globalnih financija su u pokretu. Za kripto investitore, to znači volatilnost, ali i nevjerojatnu priliku da sudjeluju u stvaranju novog financijskog krajolika. Zlato se vraća na scenu, juan traži svoje mjesto, dolar je pred testom izdržljivosti – a decentralizirane digitalne valute stoje sa strane spremne uskočiti ako stari sustav zataji. U takvim vremenima, informiranost i pravodobna reakcija su ključni. Srećom, kripto zajednica je navikla na brze promjene i visok rizik – sada tu otpornost treba proširiti i na makroekonomsko polje. Gledajući unaprijed, jedno je jasno: iduće desetljeće oblikovat će način na koji razumijemo novac, vrijednost i ulaganje, a oni prilagodljivi igrači bit će pobjednici u novom poretku.

Mario Jaklenec